Vreme je za Džinglbels

Prošla godina bila je sva sastavljena od jednostavnosti. Ne zato što su okolnosti tako htele, već zato što sam ja tako odlučila. Evo kako je to bilo.
Deda Mrazice

1. Vozila sam bicikl. Hodale smo uz pomoć njega. Saživele se sa njim.
Vozili smo januarsku Kritičnu masu. Celog dana gledali smo u nebo, i na kraju krenuli na sreću. Nije nas poslužila, i nekoliko sati vozili smo po kiši, odnosno pljusku. Nije me oduševila vožnja po mokrom Beogradu, ali smo se svejedno kući vratili srećni. U svakom slučaju, bilo je drugačije.
Učestvovali smo i na Narandžastoj vožnji, uz staru drugaricu Bernardu koja je tim povodom doputovala iz Osijeka, ponovo iskusili taj pobednički osećaj vožnje praznim ulicama, inače zakrčenim automobilima i drugim jakim mašinama, kredama nacrtali najveći bicikl koji se razbaškario po Karađorđevoj. Uveče mi se ostvarila i jedna želja. Vozili smo zajedno od Savamale, preko Ade Ciganlije i mosta na Adi, do našeg bloka. Krdo narandžastih balona letelo je za nama, šušteći u ritmu proticanja Save. Volim ovaj svoj blesavi Beograd na neki čudan način.
Pokazala sam joj ravnicu. Sa majskom travom, mekom poput pliša i zelenom kao da se prejela svetlosti. Bose nogice su po njoj ostavljale svoj trag, vežbajući vredno, svakodnevno.
Pokazala sam joj šumu. I na najvišim temperaturama u njoj je bilo prohladno, i tiho. Oko podneva se i ptice ućute, i samo se čuje detlić kako kucka u drvo. Tada je pravo vreme za kupanje u jezeru i za sladoled. Obožavam leto.

Coka na bajsu
Njišemo se na ljuljašci u kafani na kraju sveta. Prepletenih bosih nogu, čitamo priče koje su uvek iznova, stalno, zanimljive. Pozdrav. Osmeh. Čamac. Igralište, klackalica, i tobogan, opet i opet, ukrug, dok nam se ne zavrti u glavi i dok nas žeđ ne izmori. Pedale. Priča iz kraja. Osmeh. I rumenilo od sunca.

2. Otkrila sam ponovo čari bazena. Igre u vodi. Ćaskanja pored ivice vode. I plivanje, okrepljujuće, dugo, dok ponovo ne dođem do ritma kojim kuca celo moje biće.

3. Počela sam da se ježim od velikih fraza. Joj, što su počele da mi bodu uši! Živeti svoje snove, Pomerati granice, Biti svoj i originalan (uvek i po svaku cenu), Izdržati, izdržati, izdržati!, Svako može sve samo ako hoće… Koliko propagande, teatralnosti i arogancije se često u njima krije! I koliko stvari koje često ne služe ničemu, osim da dignu prašinu. I vinu tuđ ego u visine.

4. Jedne večeri sam odlučila da sredim svoje rolere. Kakva je to antistres terapija bila! Svo to menjanje lagera, pregledanje, čišćenje, ojačavanje. Kada sam završila, bila je skoro ponoć. Ipak, morala sam da izađem da ih probam. Bila je to najlepša vožnja koju pamtim. Toplo letnje veče kojim dominiraju zričci i vetrić za maštanje.

5. Tako sam i izabrala svoju omiljenu ovogodišnju muziku: novi album Majka Oldfilda. Uz Dreaming in the wind provodila sam svoje večeri na rolerima, a uz Man on the rocks zaljubila se u grad koji ne poznajem.

6. Čitale smo i listale svašta, ali tri su knjige bile stalno uz nas. Više ih i ne čitamo, znamo ih napamet i one teku same, kao melodija. Ovo je Sunčicino sveto trojstvo: Ničija kuca, Ljutito meče, Grozon. Ima mnogo dobrih dečjih knjiga. Obožavam lucindnost tog sveta.

7. Ivan je ponosan što njegova ćerka raste uz crtaće koje je i on gledao kao mali. Ja i dalje u neverici da je taj, omiljeni crtani sa Pajom Patkom i pčelicom, nastao pre više od 60 godina.

8. Stekla sam naviku da pišem pisma, i tako ojačala i ulepšala neka prijateljstva. Neka pisma sam pisala i ručno, i dobila isti takav odgovor, shvativši koliko je lepo videti rukopis drage osobe. Volim da se dopisujem. Tako čujem priče od onih koji su mi daleko.

9. A sada, prvi put od kako znam za sebe, većina meni bliskih i dragih ljudi je negde daleko. Svet je postao mali, kažu, ali ne i dovoljno mali da mogu sa nekim češće da pijem kafu i da ga zagrlim kad poželim. Drago mi je što rade ono što vole, što su hrabri i što mogu mnogim novim stvarima da me nauče.

10. Krajem godine me je sačekao poslednji deo Hobita. Naravno da nismo propustili ni pretpremijeru filma. Čitali smo, organizovali maraton, odgledavši svih šest filmova, najeli se kokica, nasanjali vilovnjaka. Tako se rodila i jaka želja, koja ponekad prerasta i u potrebu, da vidim Novi Zeland. Svet je mali, zar ne?

11. Krv nije voda. Gde god da odemo, Sunčici se piški. Polako sam počela da nazirem da u stvari iza toga stoji potreba da se vidi tuđe kupatilo ili ve-ce. Pre neki dan mama mi je slučajno ispričala kako sam kao mala volela da ulazim u tuđa kupatila, i kada su me opomenuli da to nije lepo, počela sam da izmišljam kako mi se piški, da bih ostvarila svoju nameru. Morate biti fer sa svojom decom. Ako ste bili napast kao dete, pomirite se da vas i kada porastete čeka sličan scenario, sa vama u drugoj ulozi. Onoj, kao, nezahvalnijoj.

Za ovu godinu imam tri želje. Kažu da ih ne treba izgovarati, tako se neće plašiti da se ostvare. Nisu to neke velike želje, ali zahtevaju istančanu, uravnoteženu mešavinu ljubavi, marljivog rada i uložene energije, i sreće.

I vama želim da imate od svega toga onoliko koliko vam je potrebno da budete ispunjeni. Srećna vam nova 2015!

8 oдговора на “Vreme je za Džinglbels

  1. Suncokreti, srecna vam nova godina, zelim vam puno novih avantura puno pisanja na ovom mestu 🙂 Milice, ti si razne stvari poredjala po tackama – svaku tu tvoju tacku bih mogla da prokomentarisem, i u svakoj sam se pomalo nasla. Ajde, bar da kazem da i meni jako nedostaje da mi stigne neko lepo pismo u sanducic,i da vidim neciji rukopis. Ovi mailovi „uzimaju dushu“,svi mailovi lice jedni na druge… I vec kad smo kod crtanih dugometraznih filmova – moji decaci su uz mene otkrili Tuomasa Holopainena(Nightwish) i slusali samnom soundrack na strip o Baji patku.Pa bih ja da pitam da li slucajno znate da negde moze da se nadje dugometrazni crtani o tome kako Baja patak kao mladic ide u planine da kopa zlato,ili bar strip na srpskom?

  2. Divan post za početi 2015. godinu.
    Meni je zaista ova protekla godina bila divna i ispunjena. I malim i „velikim“ stvarima. I uživala sam što si ove godine pisala malo više nego poslednjih par. To me je činilo izuzetno srećnom. Ti si među svim blogerima koje pratim, najsjanije, najvedrije i najtoplije biće pa me tvoje priče uvek učine bar malko srećnijom i ispunjenijom.
    Ja za ovu godinu imam more novih želja. Ali poput tebe, verujem da o njima ne treba govoriti ranije. No jedna ne zavisi od mene uopšte. Te je zato izgovaram naglas: U ovoj novoj godini, volela bih da pročitam još više tvojih postova nego prethodne. Piši Mico, jer to radiš čarobno. :*

  3. Cao Ivane,tacno sam znala da ces ti da mi se javis 🙂 Sad bar sigurno znam da imam drustvo za koncert :)))
    Sto se stripova o Baji patku – ti koji imas,jesu li na srpskom?
    Zile je sa interneta skinuo 405 delova na engleskom,pa ne znam da li pricamo o istom.

  4. Nado, odmah sam ti poslala Ivana, Duck-ovi su njegova oblast. 😀 Svojevremeno sam gledala da kupim te stripove na engleskom, takođe inspirisana Tomasovim albumom (koji je diiiiiiivan, mnogo mi se sviđa taj nordijski senzibilitet!), ali sećam se da su bili poprilično skupi. No dobro, čuče te knjige i dalje na mojoj listi želja. Vidimo se ponovo na nekom koncertu!

    MaricO, ovaj tvoj komentar da uramim! Smem? Da mi pomogne kada naiđu oblaci. Ljubi te tvoja bici-muza! 😀

  5. Srećna vam Nova, divna porodico!
    Ove novogodišnje odluke inspirišu, teraju na razmišljanje, pretresanje nekih starih (a i novih) želja i ideja.
    Da nam i u novoj godini otkrivate deliće svog magičnog sveta.
    Odoh da pretražujem te vaše omiljene knjižice, mi smo još na početku čitalačkog staža, pa se teže snalazimo oko izbora.

  6. Draga Jasmina, primećujem da kako vreme prolazi, sve moje tzv. novogodišnje odluke više se svode na neke sitnice, male svakodnevne korake, koji me nekako vrlo brzo učine srećnijom. U svakom slučaju, mnogo više nego čekanje da se neke velike stvari ostvare.

    A što se knjižičica tiče, toliko toga smo pregledale i iščitale još od najmanjih pelena. :))) Dugo sam otkrivala šta Sunčica može da vidi i koje knjižice joj najviše drže pažnju, čak sam je vodila i u dečju biblioteku da listamo one skupe zvučne knjige, dok je još uvek jako loše videla, i u knjižaru, da sama izabere šta joj najviše pada u oči. Dugo je volela i taktilne knjige, uz koje sam joj izmišljala pričice. Sada smo došle do toga da čitamo i čitave priče, s tim što ih ja nekako prilagođavam njenoj pažnji i razumevanju. Pa joj još i svakakva pitanja postavljam, da mi pokazuje gde je šta, i šta joj se najviše sviđa, itd… Neverovatno koliko se menjaju njihove čitalačke navike. 😀 Joj, ma mogla bih o knjigama do sutra da pišem! Posebno što ih i sama mnooooogo volim, i vrlo često idem na odeljenje dečjih knjiga, i to ne samo zbog Sunčice. 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *