U ime ćutljivaca

Milica i Sunčica
Nemam više toliku potrebu da pričam. Niti javno da delim. Napustila me je želja da branim svoje odluke, da se raspravljam šta bi trebalo a šta ne, da se nadmećem i dokazujem svoju izuzetnost. Više ne verujem ni u bitke, borbe, ratove, jer posle njih, čak i kod pobednika, uvek ostaje patnja i žrtve. Ne umaraju me loše okolnosti koliko me umaraju negativni ljudi. Ja sam, u stvari, nepopravljivi optimista, i u tome očigledno leži moj problem. I problem mnogih koji se povlače pred opštim trendom elitnog pesimizma.

I dalje tražim načine da ojačam barijere za odbranu od mračnjaštva, lažnih informacija, pljuvanja po svakome i svemu, i bavljenja apstraktnim, često i nepostojećim stvarima. Kako vi provodite dane kada vam mozak ne radi sto na sat, tom neprirodnom brzinom koju vam diktira kolektivna neuroza, koja preti sve da nas potopi? Šta vas nasmeje? Zbog čega osetite tugu? Da li i dalje čujete ptice? Raduje li vas kada vas neko zagrli? I… jeste li sigurni da i dalje to možete da osetite, da i dalje umete da se prepustite?

Ne pričajte mi više o političarima. Ne pitajte me. Ja sam apolitična. Oni rade svoj posao, na kojem im nimalo ne zavidim, ne zato što je težak, nego je i prljav. Vi radite svoj, a možete da izaberete da vaš posao bude bolji, čistiji, plemenitiji, iako naizgled malen i nevažan. Oni vam niti donose sreću, niti mogu da vam je odnesu. U trenucima najveće sreće i blagostanja, njih nije bilo pored mene. U trenucima velikih odluka, i velikih nesreća, isto ih nije bilo, niti su na bilo koji način uticali na mene, jer su se tada u igru uključile više sile, mnogo veće i od njih i od mene, i daleko veći ljudi. U međuvremenu, igram igru kako da izbegnem njihova besmislena pravila, sa što manje gubitaka po svoje nerve. Ko su uopšte ljudi čija imena u vama izazivaju gađenje ili gordost?

Ne pljujte više po Srbiji. Ne razumem šta mislite da ćete time postići. Bićete pametniji, mudriji, pronicljiviji? Pokazaćete kako vas niko ne može da zezne? Osećaćete se superiornije? Mislite da ljudi koji vas ne poznaju, koji tek dođu da vide vašu zemlju, ili kojima vi o njoj samo pričate, mislite da će imati bolje mišljenje o vama ako na pomen zemlje iz koje dolazite samo odmahnete rukom, u fazonu Neka.Je.Đavo.Nosi? Možda ćete im se više dopasti? A možda ćete svojom oštrom kritikom učiniti da nam svima bude bolje, i da se svi budimo srećniji, sa većom verom u budućnost? Ok, onda me zaobiđite. Volim ja što ste vi u pravu, ali mi se ne sviđa taj ton, i troše mi energiju teške reči, neistine, pa i nepravde. Budite sigurni da živite na pravom mestu, jer ne znam ko bi mogao da primi oberučke u svoja nedra osobe koje ukazuju samo na nečije loše strane, koji su stalno nečim nezadovoljni, i koji, gledajući samo ono što im se servira kao prihvatljivo i moderno, ne vide i ne cene ono dobro čime su okruženi. Uostalom, svako mesto je dovoljno dobro da u njemu budete duboko nesrećni, ili srećni. To jako velikim delom zavisi od vas. Nekima je teško da prihvate toliki teret odgovornosti, pa ga prebacuju drugima, a neki to prihvate i počnu da se menjaju. Na sveopštu radost.

Ne pišem ovo kao neko ko je celog života sedeo ušuškan i nedodirnut iza skupocenog staklenog zvona. Još uvek nisam spremna da detaljnije pričam o našoj ličnoj tragediji koja nas je zadesila pre četiri godine, a možda nikada i neću biti. Ko zna kako bi se naša priča završila da smo bili negde drugde. Naše lečenje, računali smo, koštalo bi toliko da bismo samo mogli da kažemo: ne, hvala, mi to ne možemo da priuštimo, skupa je ta cena života. Pričam o sumi u vrednosti nekoliko jakih beogradskih nekretnina. Navedena usluga dostupna je svima, sa overenom zdravstvenom knjižicom, bez obzira da li ste budžovan, profesor ili radnik gradske čistoće. O funkcionisanju zdravstvenih ustanova mogla bih da pričam još dugo, jer smo ih mnogo obišli poslednjih godina. Ne širite dezinformacije, ljudi rade. Možda se ne slikaju, nemaju potrebu to da pokažu, najčešće zbog obima ili ozbiljnosti svog posla, ili i jedno i drugo, nemaju vremena da se hvale, nemaju želju da se brane, ne troši im se dragocena energija na objašnjavanje. Jer, oni rade. Budite iskreni – koliko puta vam se desilo da vas neko zaista maltretira, da neko zaista krši sva pravila, da vas neko zaista odbije? I koliko puta se desilo nešto malo drugačije, da ne kažem, suprotno? Umesto što stalno navodite buzdovane, tupavce, luzere, zle ljude, kojih sigurno ima, kako što ih sigurno svuda ima, pohvalite nekoga za koga znate da se trudi. Ili možda više ni to ne možete da vidite, zatrovani razočarenjem i jedom? Možda ne postoji dovoljno dobro delo, iza koga nećete videti neku zadnju nameru? Ne pljujte, ovo nije samo zemlja tajkuna i kurvi. Da jeste, budite sigurni da ne biste nikada izlazili iz svog stana, i ne biste mirno vrteli svoje jabuke i androide, siti i situirani, zaokupljeni mislima o apokalipsi u Srbiji. Svet je mnogo lepši nego što vam se čini.

Sama ne nosim nikakvu etiketu, ali spadam u onu osetljivu grupu ljudi, jer sam roditelj deteta sa posebnim potrebama, deteta sa invaliditetom. Verujete mi, to je neverovatan izazov, pod takvim uslovima biti srećan i slobodan, u društvu koje ima svoja pravila i očekivanja! Znate li koliko papirologije stoji u mom ormanu, koliko ljudi sam zbog toga morala da vidim i da sa njima pričam, koliko telefona da okrenem, koliko suza da pustim, koliko čaja za smirenje da popijem, i koliko nanovo i nanovo pragova da obijem? Je l’ i to Srbija? Nije, to je birokratija. Ako ne verujete meni, pitajte one koji žive u Americi, pitajte one koji žive u Italiji, ili gomilu naših ljudi koji živi preko, ali da vam iskreno kaže… kako kod njih izgleda birokratija? Stvarno mislite da su sve gluposti rezervisane isključivo za nas? Da su samo kod nas neke stvari nelogične i komplikovane? Sa druge strane, i to se sve uspešno završilo. I komisije, i dobijanje potvrda, i rešenja, i ponovo uverenja, niko me nije odbio, nisam ostala praznih šaka, niti mi je moja ružna i bedna zemlja zalupila vrata pred nosem. Ponekad, u stvari najčešće, malo strpljenja, razumevanja, poneki osmeh i molba vrlo brzo reše stvar. Vezu apsolutno ni za šta imala nisam, jer i onda kada mi je bila jako potrebna, ispostavilo se da je najbolje da radim sama, polako i strpljivo. Mito mi nikada niko nije ponudio, niko me nikada nije ucenio, niti maltretirao. Nikada se ni sa kim nisam posvađala, iako je bilo situacija da podignem glas, ili da sednem i da neću da odem dok mi ne daju ono po što sam došla, ako znam da mogu to urade. I uvek sam se vraćala obavljenog posla.

O, ne pljujte. Ne govorite kako ovde ništa ne može da uspe, ne plašite one koji bi da probaju. Ako ste dovoljno videli, putovali, boravili, recite nam šta tamo bolje funkcioniše i za koje novce, naučite nas kako da i mi budemo bolji. Dok ne budem mogla i sama da više vidim sveta, recite mi kako ljudi žive, ali ne, ne pričajte mi koliko love imaju, jer i ovde mnogi imaju pare, pa su i dalje (a često oni i najviše!) nesrećni i nezadovoljni. Pričajte mi gde izlaze, kakve su im navike, slušaju li muziku, gde izvode decu, kakvim sportovima se bave, kako rade neverovatne stvari. Ne pričajte mi o parama kada vas pitam o sreći. Srbija, kakva god bila, nikoga nije sprečila da pokaže šta zna. Mnogi su probali da pokažu kakvi su menadžeri, rukovodioci, fotografi, ugostitelji, dizajneri, i u tome su uspeli. Srbija im nije bila na putu. I dalje rade ono u čemu su najbolji.

Srbija ima divne, pametne, obrazovane ljude. I lepe, dakako! Dovoljno savremene da život ovde uz pomoć njih ide uzlaznom linijom, i dovoljno jako vezane za tradiciju i dobre vrednosti, da podižu taj život na lepim i mudrim osnovama. Ne pljujte. Jer ovde žive oni koji vas vole, oni koji su vam pomogli, i oni koji mogu mnogim stvarima da vas nauče. Srbijom krstare mnoge životinje, teku mnoge reke i šuma je mnogo. Ovde ljudi vole decu, i neće vam okrenuti glavu ako ih zamolite za pomoć. Mnogo je profesora čije znanje bi negde stravično skupo koštalo. Mnogo je onih koji bi vas svesrdno poslužili kafom i skuvali vam ručak ako ste gladni. Pričam o svemu onome što sam poslednjih par godina doživela. U vremenu kada sam pretila da plivam u mulju sopstvenog razočarenja i nesreće. O, ne pljujte. Velika pamet udružena sa ogorčenošću u stanju je da sruši i sve što iole vredi. Vaš pogled na svet je samo vaš, a ojačan onim što svakodnevno čitate. O pozitivnim iskustvima nažalost malo se piše.

Ako je ovde toliko grozno, ako treba baciti bombu, ugasiti svetlo, ako to jedino ima u srbijici, o, idite! Pokažite svetu šta umete, ostvarite se i kao ljudi, i kao stručnjaci, i kao roditelji, i kao ljubavnici. Dovoljno ste pametni da ne sedite u nekom vlažnom podrumu i trunete? I donesite nam nešto lepo iz tog velikog rascvetanog sveta, da i mi naučimo kako valja živeti.

Do tada, mi ćemo da rastemo. Na reci, na biciklu, uz pomoć onih koji znaju svoj posao. Sa onima koji više rade nego što pričaju. Radićemo ono što volimo, niko nam to ne brani. U zemlji u kojoj živimo mnoge stvari su teške, ali ne postoji zakon koji zabranjuje da radimo na sebi i budemo ispunjeniji. Probaćemo nešto da promenimo, ono što možemo sami, a ostalo uz solidarnost onih koji i dalje pored dima vide parče neba i koji uče, i stvaraju, i daju sebe. Dubok naklon za njih!