Poruka u snegu

Prvi sneg 2016. … Kada smo izašli sa splava, zagrejani razgovorom, vatricom i kobajagi iznenadnim obrokom, već je bio pao mrak. Ipak, duž keja šuštala je tišina, a mi smo se kroz mekanu, belu putanju kretali ka oblacima od dečje graje. Sankanje pored Save traje do kasno uveče.
Spuštali smo se, naizmenično, i Sunči, i Ljilja i Ivan, i ja. Na bobu, onom starom preko 30 godina, na kome smo brat i ja provodili detinjstvo zimi. Skvrčeni u njemu, crvenih noseva ispod kojih je blistao osmeh. I roditelji podetinje na snegu, na trenutke treba uložiti napor izdvojiti ih od njihovog podmlatka. Otimaju sanke od dece, da im kao pokažu kako se valja spustiti sa brda, uzimajući predano roditeljstvo kao savršen alibi za davanje oduška glavi izmorenoj obavezama i drugim nanosima sveta odraslih. Jure sanke, preskače se nasip, padaju rukavice, valjaju se čizmice, sijaju okice. Odjekuje smeh. Trepere i zvezde.

Tata juri kroz stazu belu, tihu stazu koja ide unedogled, ka visokim dimnjacima novobeogradske toplane sa jedne strane, i svetlim nitima mosta preko Ade, sa druge. Nestaje sa njim i njegova kapica deda Mraza, a za njom na sankama vijugavo leti dečja glavica, radosti puna.

Ostajem daleko iza njih. U toj čarobnoj tišini, sama među zvezdama i uličnim svetiljkama. Tupkaju moji koraci o utaban sneg, šuškaju mi čizme prateći snežni večernji putić. Dišem obrazima.
Sneg je. I načeta je nova godina. Imam sve što mi treba.

(Iz Dnevnika, 5. 1. 2016.)

Ja, eto, samo da javim da su mi se prošlogodišnje želje ostvarile. Pošto ih u prethodnoj čestitki nisam izrekla, sada smem da se pohvalim. Prva želja, da završim studije, ostvarila se 25. septembra. Sa Filološkog fakulteta ponela sam diplomu, mnogo ljubavi za književnost i svoje korene, i ponos na sebe, Milice blesavice! Jer, pre par godina u jednom trenutku, ja večiti optimista, mislila sam da je moje studiranje jedan kolosek na koji povratka nema. Dokazala sam sebi jednu veliku stvar – da su misli ipak samo misli, i da kada oterate one koje ničemu ne služe osim da vas skucaju, možete da radite ono što želite, i još u tome da budete vrlo uspešni. Izašla sam odande u visokom stilu. Ta-na!
Druga želja bila je da Sunčica počne da govori. I to nam se ostvarilo.
Treće želje se ne sećam. Izgleda nije ni bila toliko važna, pa je brzo sama otperjala.

U svoje koferče sa natpisom 2015. spakovala sam brdo fotografija, za koje bismo mogli da odvojimo celu noć kako bih vam uz njih ispričala i priče. Upakovala sam i trenutke. Onaj kada po mrklom mraku vozimo bicikle na onoj neosvetljenoj strani Ade, a preko glava nam preleću sove. Ili onaj kada sa ostrva, sa vodom do kolena, posmatramo svetla grada i likujemo što smo mi sa ove strane. Ili onaj kada sam napravila prve fotografije pravim, velikim aparatom. I onaj kada me je poljubila u obraz, ali pravo, da pukne! Među svim tim uspomenama na jednu divnu godinu, ostaće uramljena i Štuckova slika, jer je njegovo mačje srce stalo onda kada to niko nije očekivao, pa ni on sam. To je bio njegov stil. Da uradi nešto čemu se niko ne nada, da nas sve ostavi u šoku. Dobar je to stvor bio i mnogo mi nedostaje zvuk njegovih šapica koji se nastanio u svakom kutku stana.

Srećna nova 2016!Upakuj u isti kofer i sve druge male sreće, i male tuge, nova saznanja, one divne pesme i moćne knjige, nove ljude i pređene kilometre. One koji su odlučili da odu, i one koji su imali sreće da se rode. Koferče pod krevet, ljubav u srce, pamet u glavu, i idemo dalje!

Želimo vam da u 2016. živite u ljubavi i da rastete stvarajući što zabavniji svet. Pa dobro, i te dve skromne želje da ostvarite!

Drže vam pesnice Sunčani
Milica, Ivan i Sunčica

4 oдговора на “Poruka u snegu

  1. Ovo je moj kutak pozitive na internetu.
    Hvala ti što kuckaš – retko, ali probrano, odmereno, toplo, blisko, iskreno, nežno, tiho, cvrkutavo.
    Hvala što (nam) pišete i inspirišete.
    Srećna vam Nova, divna porodico!
    Topli pozdravi i još toplije želje od Duleta i mama Jasmine.

  2. Draga Jasmina, šaljemo tople, praznične pozdrave i tebi i drugaru Duletu! Da uživate rastući zajedno i da imate još mnogo lepih priča na svom zajedničkom blogu. 🙂
    I sama sigurno znaš koliko u lepotama i izazovima roditeljstva ponekad ne ostane previše vremena i za pisanje, ali je i to malo ponekad dovoljno da uživamo i da se razumemo.
    Radujemo se novim pričama u novoj godini!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *