Ludi od igre

Nova Nintendo DS lite konzolaUmalo da dođe do oštre prepirke kada mi je Ivan rekao da želi novu ručnu konzolu za igru. Baš sada, kada me čeka gomila obaveza i nepročitanih knjiga, a ovaj period godine je kao stvoren za završavanje ovakvih zadataka. Zašto se suprotstavljam igricama? Zato što ne znam kada je dosta! Sećam se kako smo brat i ja kao klinci, kada bismo se dokopali nove igrice, po celu noć buljili u ekran, a sutradan bismo bili preumorni da odemo u školu. Svaka započeta igrica se mora završiti. I tako, novo čedo, Nintendo DS Lite, stiglo je u našu kuću i… omađijalo nas!

Nintendo DS kornjačaDobili smo ga u kompletu sa igrom New Super Mario Bros. u crnoj boji (iako je ovaj na prvoj slici kao stvoren za mene). Koliko god izgled nije važan, jer dok igrate gledate u ekran a ne u masku, ima onih koji su toliko zaljubljeni u svoju igračku da je pažljivo doteruju. Tako su mnogi, a posebno Japanci, kod kojih je ovaj tip zabave najpopularniji, napravili niz neobičnih primeraka, pravih malih remek-dela.

New Super Mario Bros.A Mario je posebna priča. Još od sredine osamdesetih, kada se prvi put pojavio, ne prestaje da nas zabavlja, nasmejava i svojim dogodovštinama iz Kraljevstva Pečuraka bukvalno sate drži prikovanim za ekran. Novi Super Mario je prepun novotarija i smicalica, svetova koji kao da su od najlepših slatkiša sastavljeni, čudnih i veoma simpatičnih bića. Garantovano ima da vas oraspoloži i u najtmurnijem danu! A kada ni to nije dosta, tu je 20ak mini igara: puzle, mozgalice, arkade, karte… Igre su toliko maštovite, jednostavne i zarazne da su u stanju da privuku pažnju i onima od preko 60 godina (provereno)! Posebnu draž daje ekran na dodir (popularno touchscreen) i olovka pomoću koje igrate ove igre. Tu se priča ne završava – jednu od mini igara sa balonom pokrećete duvanjem u DS! Mašti ovde nema kraja.

Zelda DSA u zemlji izlazećeg sunca, prava pomama za video igrama. Izgleda mi kao da su Japanci ljudi krajnosti. Toliko rada,  truda i discipline, a onda vidite snimke kako po dva do tri sata stoje u redovima ne bi li kupili novu konzolu ili igru! A one više nisu samo izvor zabave, već mogu biti i vrlo korisne. Jedna od veoma popularnih nosi naziv Vežbe za mozak doktora Kavašime (Brain training), grupa od 41 igre-mozgalice koje služe uspostavljanju mentalne higijene i deluju kao ulje na zakrečene i slabo upotrebljivane delove vašeg mozga. Takođe, tu su i razne vrste kuvara, trenažera, uzgajanja životinja, veb pretraživač, ali i kultni klasici tipa Final Fantasy, Zelda, Castlevania, Harvest Moon i mnoge druge.

Iako su konzole kod nas jako slabo zastupljene, postoji lanac prodavnica koje imaju zaista  veliki izbor igara za DS i prate sve novitete – zovu se GameS. Cene igara su identične ili slične evropskim, dok su konzole (standardno) bezobrazno skupe, i do duplo u odnosu na region, pa ih je najbolje kupovati van granica naše zemlje. Može i preko nemačkog Amazona koji ima još niže cene od napisanih, jer skida PDV prilikom kupovine iz strane zemlje, a sve sa carinom će biti jeftinije nego da pazarite ovde.

A ja se više napornih redova, dosadnog gradskog prevoza i neispunjenog vremena ne plašim. Kao i kada sam bila dete, ponesem sa sobom igricu, i niko ne zna da dok koračam realnim svetom, istovemeno letim na oblacima, skupljam poklončiće i spašavam princeze.

14 oдговора на “Ludi od igre

  1. Znaš šta, nemam tu nešto veliko za reći. Uglavnom, kada zastanem izmedju dve rečenice nekog teksta, uzmem da slažem karte, Pasijans… šta li, tako se valjda zove. Ne smatram da sam bio srećniji klinac od današnje mladeži, niti da sam za gram nezadovoljniji bio. Ono što zasigurno znam bili smo mnogo zdraviji. Januar, sneg do kolena, ovim mladjim do struka, ‘ladno da ‘ladnije ne mož bit. Nožni prsti se smrzli do suza, a mi još malo, sve dok očevi naši, lemajući nas usput, ne poteraše kućama. To ti je zdravlje, napolju il’ unutra, danas to nije izbor, već svojevoljni aps. Tehnološki kazamat koji dečje sobe, i ne samo dečje, pretvara u bezbojne face, umorne oči od gledanja u pogodi u šta, i čim na ulicu kročiš bre vata te prehlada. Još malo i će da umreš. Preterivanje? Ne bih se kladio u petu godinu da će biti bolja od četvrte, koja je bila rame uz rame sa trećom, jer druga je još bila kudikamo bolja od prve, a mi u stvari govorimo o nekom današnjem vremenu. U principu, slažem se sa Škrabalicinom porukom, koju parafraziram: uživajte dok prava uživancija možda baš Vas zaobilazi. Pa ajd tyao
    Grande

  2. Škrabalice, igrati se moramo, svako na svoj način. Poznajući tebe, kod vas je igra veliki deo svakodnevice.

    Grande, evo primera. Dok stojim u redu u nekoj od biroktratskih institucija po hiljaditi put da uzmem dosadne papire i da čekam nešto što nisam ni sigurna da postoji, a sve to kontroliše neko ko nema ništa pametnije u životu od stalnog ponavljanja istog, to me mnogo ljuti i nervira i diže pritisak. E, to je nezdravo. A ako u isto vreme buljim u ekran i boli me uvo za sve jer se zabavljam, stradaju samo oči, ali ne i srce. 😉
    U prevodu, nezdravo je vreme koliko je bilo nezdravo bilo kada u prošlosti, samo su sada drugi naši delovi zahvaćeni i ugroženi. Ono što je danas najpotrebnije u tom smislu je samokontrola. Nezdravo ne možeš zaobići, ali možeš pripaziti u kojoj količini ga uzimaš i da li ti je zaista potrebno. Sve na kašičicu nije nimalo loše.

    Čarolijo, samo se ti udobno smesti ovde kod nas. 😀 A što se igrica tiče, nisam ih ni ja duuuugo igrala, ali Ivan me je opet navukao. :))

  3. Nikad nisam igrala igrice. Ta sfera me apsolutno nikad nije zaintrigirala. Za mene su igrice dosadne, i nekako, gubljenje zivotnog vremena. Al, ok, ko voli nek izvoli. Moj momak je lud za igricama, i ja tu nista ne mogu 😉

  4. Kao i u filmovima, postoji ogromna razlika između evropskih i američkih, a posebno japanskih igara. Razlike su nebo-zemlja. Američke se baziraju na ratovanju, krvoproliću, strategiji i tehnologiji (ne zvuči li to poznato?), a sve dan pre/nakon apokalipse. Evropskim se sve više gubi trag, ali mogu imati odličan zaplet i ideju. Japanske su poseban žanr. Neverovatne priče, još bolje ideje, često na prvi pogled jednostavne i staromodne. Ko krene da ih igra, ne prestaje! Kod njih stvarno možeš videti nešto istinski lepo i maštovito, puno sitnih detalja!
    Iskreno, da nema Japanaca, ja bih odavno prestao da se interesujem za igre. Jer na PCu ne pamtim kada sam nešto odigrao osim starih DOS hitova na emulatoru, kada su i Ameri znali za upotrebu mozga u druge stvari osim na pucanje i drndanje.

  5. i ja ponekad igram video igre 🙂 to mi je ostalo od detinjstva kad sam igrao na commodore 64…pre godinu dana sam igrao jednu super igru ali ne mogu da se setim imena. Kao ti si radnik na parkiralištu i imaš zadatak da sva vozila parkiraš i isparkiraš, bitno je vreme jer ne smeju se stvarati redovi drugih auta na rampi i ne smeš zakačiti ni jedno vozilo na parking platformi, a sve je usko i u mm izračunat prostor za auta…a kad ne stigneš na vreme onda auta na rampi počnu da trube :))

  6. Igrice znaju da opuste coveka. Ja moram priznati da se slabo igram. Povremeno partija Criba ili srca (Hearts) na netu i to je to. Moj muz obozava adventure igrice.

    Poslednja igrica koju sam igrala i koja mi se jako svidela zbog grafike i originalnosti je Samorost 2. Jesi mozda igrala? Mnogo je slatka igrica.

  7. Igre… e da, odlicna ideja za ubijanje dosade kada je u pitanju nasa administracija. Ti redovi nekada znaju biti toliko smaracki jos ako su ti redovi zacinjeni penzosima onda milina (ne znam da li bi pre da se ubijes od njihovih miomirisa ili prica, a vrlo cesto se desavalo da ti za vratom duva neko ko se prethodno dobro najeo belog luka. Nemam ja nista protiv belog luka, kad ga ja obozavam i jedem bukvalno uz svako jelo, ali mislim culi su valjda za pranje zuba, ako vec ne mogu da zvacu zvake zbog proteza skljocavica ili barem bombonu da stave u usta…).

    Mene igrica moze npr. da zadrzi tik nekoliko minata nakon cega je zbog slabih zivaca ili izgasim ili polupam. Prva igrica zbog koje sam izgubio zivce bila je Green Beret (valjda se tako zvala jbg-a, na comodore), e zbog nje sam zgazio dzojstik, druga igrica je bila prince of persia (prva verzija pokretala se iz DOS-a) kada sam tih godina kada je pojam bilo imati komp i raditi u Dbase-u (softver koji sam sjebao calu), polupao tastaturu. Pre nekoliko godina kupim ja na ulici Prince of Persia – The sand of time, i krenem da je igram igao sam pa otprilike 20 min. kada nisam skontao kako da preskocim jedan zid i onda sam u naletu besa hteo da udarim po laptop-u pa sam se iskontrolisao, samo ga preklopio, legao na krevet zapalio cigaru, upalio muziku i dzongrizao koliko sam glup za igre… i tako je i ostalo, vise je nisam igrao niti iskreno znam gde je taj CD. Trenutno imam Super Maria na komp-u i ne igram tako cesto nego uglavnom kada iscrpim sve mogucnosti za bilo kakvu zabavu. Od 8-nivoa koliko valjda ima, ja mislim da sam presao jedva prvi.

    Moram da priznam da je samo postojala jedna zbog koje se nikad nisam nervirao – poker u skidanje Samante Fox (nekadasnja cica dance muzike 80-tih godina with a big boobes – tada bile big verovatno su sada u odnosu na ove vestacke krave sisare iz Granda – tiny boobes).

    Mogao bih ja da pricam i na temu tih igrica pucacina, krvoprolice, apokalipse, itd… sto je Ivan pomenuo i o tome kako utice na decu da sede po 12 sati za racunarom i drndaju po tastaturi ili drze onog misa u rukama, a drugove i druzenja zamenili virtuelnim likovima u igricama – ja bih iskreno dobio osteroporozu od tolikog sedenja, ali tada bi moj komentar otisao u nedogled i vec bih se zapitao za gostoprimstvo na tudjim blogovima, pa sam sebe ogranicio na 500 slova u komentaru, cak je i to previse. Ima li 500? 😉

  8. Prolazniče, i ja sam svoju „karijeru“ počela na Komodoru. Ne sećam se te tvoje igrice, ali se sećam svih onih napornih učitavanja igrica i traženja istih po kasetama. :))

    Milena, šta je Samorost 2? Nisam je igrala nikada, pa preporučuj! 😉 Ni ja duuugo nisam igrala igrice (osim ovih koje dobijamo u paketu, tipa Mine, Pasijans…), ali me je jedna moja drugarica pre par godina primila na Mistery case. U nekom starom, napuštenom zamku po sobama u gomili starih stvari treba da nađeš određene predmete, ali oni su stopljeni sa drugim predmetima, pa ti to otežava zadatak. A grafika je super!

    Ivane, penzosi su jedna strana priče, i sa lukom i bez luka :))) , druga priča je gomila devojaka sa Filološkog fakulteta. Zažmuriš i samo čuješ graju uzbuđenih ženskih glasova i priče ko je gde izlazio, kako je ko koga gledao, gde ima majica sa šljokicama, a kako se ona Sandra loše obukla i masna joj je kosa… A u redovima u stvari najviše nervira činjenica da čekaš. Pa makar bio i sam. 😉
    Hahaha, koliko neupeha oko igrica, prosto se čudim da si bio toliko uporan da nastaviš da pokušavaš. I kod tebe je obrnut efekat, umesto da se manje nerviraš, ti bre crče od nerviranja. A da probaš neke karte?
    Uuu, taj poker bi se mom Ivanu dopao! 😉 Ma, Samanta Foks je devica u odnosu na ove današnje. Na kraju krajeva, žena je prirodno nadarena, potpuno razumem da se neko loži na to. A onda, na njoj možeš da pronađeš još pozitivnih stvari osim grudi. Zamisli, ona razmišlja! 😉
    Pre par godina smo prošli pored jedne od onih igraonica, zamračenih i polumrtvih, i videli kako klinci bulje u ekrane i pucaju i prolivaju krv, jureći se po pustim getima neke daleke zemlje, jelte. Zaista tužno. Kako se to uopšte može nazvati igrom, kada se tu niko stvarno ne igra?
    E, da, moj brojač kaže da u tvom komentaru ima ukupno 439 reči, 1960 karaktera (bez razmaka) i 2397 karaktera (sa razmacima). Smanji broj razmaka, i možda i dostigneš taj svoj čarobni limit od 500. :)))

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *