Beogradski noćni mozaik 2017

— Hoćemo li da krenemo?
— Čekaj, još samo malo da dremnem.
Kako sunce počinje da pada, i ja lagano tonem sa njim, u sladak, prolećni, dugo željeni san, uz otvoren prozor, sa vazduhom začinjenim mirisom svežeotvorenih lipa i uz celonoćni horski nastup žaba. Ovog puta sebe zaista ostavljam na miru, da odmorim kada moje telo to traži. Poslednjih godina, previše sam od njega očekivala.

Ipak, ne prekidamo tradiciju odlaska na Noć muzeja, kada grad dodatno oživi, a na ulice izađu ljudi kojima se radujete. Radujete se mestima koliko i susretima. Radujete se malo izmenjenom Beogradu. Na jedno veče, iskačete iz stvarnosti.

Bez kupljene karte, bez iščitavanja programa, bez ambiciozno unapred spremljenog plana i obeležavanja mapa, čak i bez fotoaparata, krenuli smo od Kalemegdana. Jer, uvek je lepo videti Kalemegdan, sa svojim parkovima, kamenjem, rekama pod nogama, sa svojim uspomenama, gde su uklesane i naše.

Ispred Cvijete Zuzorić sve vrvi od dece, proleću na biciklima, trčeći, sa vetrenjačama, vičući, gubeći se u gužvi, kotrljajući se u opštoj pometnji, neumorni, dok ih majke uporno dozivaju. Ove večeri pauziram od roditeljstva, Sunčica uživa kod bake i dede — sve je super, opusti se — i tek što to pomišljam, jedno dete ispred nas pada sa trotineta, uz poznat tup udarac o beton, i ustaje uplakano, musavo od krvi, bez zuba, plačući neutešno. Ali ja sam, beše, na pauzi i utrčavamo u Cvijetu, u još jedno malo, nevino, detinje carstvo.

Igračke. Drvene, grubo tesane, nasmejane. Lutke od drveta, pelivani, automatoni, mrdalice. Da li vam je bilo šta od toga poznato? U kolekciji Ive i Irine Dunčević žive igračke koje su im pravili roditelji Nataša i Miloš – mama svojom maštom, a tata rukama, uz pomoć stolarskog alata. Fascinirana na koliko načina detinjstvu poručujemo ljubav, išli smo od kutije do kutije posmatrajući pokrete ljute papričice, rode, crva… a okrećući čekrk, pokretali smo malu drvenu pozornicu. Iznad naših glava vrteli su se pelivani u jarkim bojama, deca su crtala i sekla lutkice od kartona sa mehanizmom za pokretanje od kanapa, dečje glavice su proletale kraj nas, trudna kustoskinja pričala je priče o igračkama, detinjstvo se komešalo i žuborilo vazduhom.

Mali predah otkrivamo među grafikama. I svaka koja mi se dopala bila je sa Dalekog istoka, mahom iz Kine.  Nežne, apstraktne, neuhvatljive, lelujave, pastelne. Kao san, koji svako drugačije iščitava. U njima sam pronašla vedrine.

Smejemo se kako je sada Kališ mnogo posećeniji nego onda, onda kada smo mi bili mladi i zeleni, u parovima koji promiču kraj nas prepoznajemo taj zaljubljeni pogled širokih perspektiva, šetamo dalje kroz buku, vrevu, odustajemo od reda za šećernu vunu (!), jer hitamo dalje – ka onom najpoznatiijem pogledu u Beogradu, u prizor u koji staju istorija, i lepota, i priroda, i uspomene, i plovidba, u kome svaki put nastane po jedna a slika u mojoj glavi. Ovog puta preda mnom je ležalo prostranstvo jednostavnosti.

U jednom od tunela u masi lica iskače jedno poznato, piljim u njega dok promičem, a zatim se vraćam užurbano: Miljane! To je lik koji znam jedino sa fotografija, a gde je Miljan, tu je i Marica, moja Marica, sa druge strane planete, iz Singapura! Živimo u dva različita sveta, a iznenada se sastajemo u jednom srednjevekovnom prolazu gde se kuju mačevi. Zagrljaji, poljupci, glas koje nismo uspeli da zabeležimo u onih sto i nešto prepiski na gmailu u poslednjih godinu dana.

U Rimskom bunaru, nimalo čudno, pričamo o Skajrimu, o epskoj fantastici, udišemo hladnoću kamenja i slušamo šum vode. Odlazimo dok ne počnem da padam u san.

A napolju, nadolazeća oluja naterala nas je da predahnemo na omiljenoj kafi i sladoledu. Reka nas je razmazila toliko da nam se čini da smo u metežu poput onog na koncertima, da je previše ljudi i da se sve prebrzo kreće. Kelner nas uverava da je danas zaista poseban dan.

Kada izađemo napolje, grad se cedi od kiše koja je protutnjala ovuda.

Kod Ruskog doma sve je mirno i tiho, pospano. U svetloj, raskošnoj, pozlaćenoj dvorani od mermera, odjekuju zvuci klavira i tihi šumovi, nekako nesrazmerni broju posetilaca koji u tom trenutku tamo boravi. Ovo puta iskačemo iz gomile, odeveni poput holandskih turista — lagano, gotovo mediteranski, sa japankama na nogama. Ali Bulgakovu ne smeta, u stvari, da nije njega i njegovog genijalnog romana, stvarno bih se ovde osećala kao potpuni stranac. Neke drugačije fotografije nižu se pred nama, neki hibrid fotografije i grafike, nadahnute Majstorom i Margaritom – moćne, lepe, bizarne, slobodne. Od onog brda knjiga za ispit iz Svetske književnosti, najviše sam se ovoj radovala.

Topčider, mirisan od kiše, ostavili smo za kraj. U Javnom akvarijumu i tropikarijumu mazila sam se sa Čedom, divnim primerkom bradate agame. Držala sam i pitona, iznenađena koliko su zmije nežne, pa i tople. I nisu ljigave, kako sam mislila. Mazeći je, pitala sam se zašto su mi se uopšte one činile strašnim.

Nisam ni znala da je ponoć već prošla, dok smo stajali u bašti a iznad naših glava se uzdizalo visoko drveće. Okruženi bonsaijima, grickajući Anđele, koje smo sada prvi put probali, omamljeno gledajući u jezerce sa kornjačama, osećali smo se kao kod kuće, među najbližima. Žubor vode i prisustvo ovih malih pitomih bića na mene su delovali kao uspavanka.

Dok smo stigli do kola, kiša je ponovo počela da pada. Leno se vozeći uskim ulicama u kojima žive neke velike, bogate kuće iz časopisa, neki drugi svet, uživali smo u gradu u kome uvek, ma koliko se manjao, pronalazimo i mesta za nas. Već u kolima, uspavala me je nežnost kiše.

Na jedno veče iskočili smo iz stvarnosti. Tu smo bili on i ja, naši mali umori, ali i naši mali snovi.

4 oдговора на “Beogradski noćni mozaik 2017

  1. Bas slatko! Ta noć je jedna od onih stvari koje mi ovde jaaako nedostaju… Hvala ti na ovako toplom, mirisnom i ukusnom opisu! Reči su ti kao melem. 🙂

  2. Hvala na prelepom tekstu, tek sad ga vidim. Nadam se da cemo učestvovati i ove godine, pa se javite mom ocu, preneću mu Vaš članak, radovaće se da Vas upozna.

    Srdačan pozdrav, Irina Tašić (rođ. Dunčević)

  3. Draga Slado, mnogo kasnim sa odgovorom, izvini! Mnogo volim Noć muzeja, ima neku magičnu atmosferu, i Beograd te večeri (noći) baš, onako, zasvetluca! :*

  4. Draga Irina! Bilo bi divno da ponovo učestvujete, jer bih ovog puta povela i ćerkicu da vidi ljupke, dirljive igračke koje je pravio vaš tata. Vidi se da su osmišljene i izrađene s ljubavlju, a koliko sam primetila, i dečica koja su bila te večeri oko nas, bila su oduševljena. A njihov utisak je najbitniji!
    Biće mi čast da vas upoznam, vidimo se kad procvetaju lipe!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *