Sedam. Od nezgodnog do prostranog broja.

Kada smo te večeri početkom proleća oduvali svećice sa naše bajke od torte i ispratili i poslednje goste, bacila sam se u krevet sa osećanjem da ću dugo spavati, gustim snom iz kog ne želim lako da se probudim. Poput naše Alise iz zemlje čuda. Taj osećaj me nije prevario – umor koji je sada stigao nosio je sa sobom džak koji je valjalo pospremiti. Utiske koje neko ne uspe da nagomila za čitav život, a kamoli za ovakav, skromni ljudski vek, mali vremenski period. Razdoblje od sedam divnih godina.

Odavno sam učila da ovaj broj u sebi nosi posebno značenje, gotovo magijsku vrednost, još od davnina. Do nas, ljudi XXI veka, on i dalje putuje kroz dečje bajke, a onda, kada odrastemo i damo svetu podmladak, u jednom trenutku se trgnemo u saznanju da nam se taj broj vrtoglavo približava i odvodi nas do nove raskrsnice, zajedničke, kako drugačije? Tako su mi pričali, a ja sam naivno mislila da moje vreme teče sporije, i iako će doba u kome ću se time baviti nesumnjivo stići, ono je još uvek daleko van mog vidokruga… Kako da ne.

A onda, taman što je onaj džak sa dolaskom leta i dugih šetnji počeo da se prazni uz olakšanje i novu energiju, teta psihološkinja je potpisala formular Š7: “Sunčica spremna za pohađanje prvog razreda osnovne škole po njenoj meri”. Iznad moje glave stoji upitnik u društvu oklembešenog uzvičnika, u grlu mi knedla, dok tati u šoku kao nehajno istrčava iz usta: A kako ćemo onda u septembru na more? Nešto se ipak mora i reći, jelte. Onaj moj džak se samo promeškoljio i ponovo malo udebljao.

U kolima je vruće, dodatno podgrejano emocijama koje polako cure kroz krhke šavove.

Sunčica se smeje. I traži sok na Savi. Deca mnogo bolje plivaju kroz promene od nas, znate to? Ona se prepuštaju tokovima, dok mi neprestano promišljamo sopstvene pokrete, čitajući neke znakove koji možda i ne postoje. Dečji plivački stil je ples, dok naš više podseća na poziv u pomoć. Da se mi pitamo, najslađe bi nam bilo da se dugo, ma da se nikad ne pustimo od te bove zvane Detinjstvo.

Dok uzimamo stvari iz ormarića na kojem je ispisano nežno Sunčica i Lucija, i u vrtiću zatvaramo ona zelena vrata koja milozvučno škripe, u glavi se vrti epsko-fantastični film: od navijanja za prvi samostalni udah, preko dugih usnulih šetnji u marami za nošenje, sa glavicom tik do maminog srca, žir-kapa, usamljenost, ona fotografija kada je prvi put samostalno sela, na onoj livadi na Zlatiboru, među kravama, mnoga važna pitanja bez odogovora ili još gore – sa protivrečnim odgovorima, gaće-za-na-glavu za sigurno planinarenje na Tornik, vožnje biciklom od “prestali smo da brojimo” hiljada kilometara, spavanje na reci, prelazak preko Brankovog ujutro, kad je grad netaknut i drag, omiljeni vaspitači, prvi drugari, ukradene šetnje po Dorćolu… džak sam tek načela! Što se više približavamo školi, sve jače želim detinjstvo na ripit.

Ipak, zaustaviću se pre nego što me sentimentalnost odvede u pogrešnom pravcu. Dovoljno sam pametna da naučim od Sunčice da život treba prihvatiti oberučke, pustiti ga da ti se baci u zagrljaj bez previše dumanja, i šibati samouvereno vrckajući dalje, ne sa teretom džaka, već samo sa pokojom dragocenošću uvek nadohvat ruke. Ostale dragocenosti iz te vreće, sve ono što te čini još jednim malim jedinstvenim plamičkom u ovom prostranstvu sveta, nosiš u očima, u osmehu, u pokretima koji iscrtavaju ljubav. Uvek ljubav.

Eto, da znate da izgleda ipak i nije tako strašan taj broj sedam. U njega mnogo toga staje, ali se na njega toliko toga i nadovezuje. Ponosna sam da kažem da smo uprkos podužem spisku dijagnoza (koje nisu ništa drugo do papirna čudovišta) doplovili do onoga što se zove običan, jednostavan, mali i vredan, ljudski život, koji smo sve vreme želeli i srcem mu težili. U stvari, dobili smo i više – njemu smo dodali prstohvat čarolije, da ne bude dosadno. Tek dolazi vreme kada ću o tome pisati! Sada, kada sam se, srećna poput Alise, konačno probudila, biće to jedan lep nastavak Detinjstva. Sa prostranstvima pred nama.

P. S. Od danas smo na raspustu. Mislim, do prvog septembra. 🙂

7 oдговора на “Sedam. Od nezgodnog do prostranog broja.

  1. Kao da sam juče čitala o tome kako se Sunči hrabro borila za svoje mesto pod suncem.
    Sada čitam kako hrabro i vrckavo kreće u školu.
    Topim se od pomešaih emocija, a mogu misliti kako je vama.
    Znajući vas troje, imam utisak da se njeno (a i vaše) detinjstvo nikada neće završiti.
    Srećan vam raspust, srećna vam škola i produženo detinjstvo!

  2. @Jasmina, i ja se sada dovijam da produžimo detinjstvo, da ga rastegnemo koliko možemo. :)) Mislim da, na obostranu radost, tu nećemo imati mnogo problema. Hvala ti!

    @Rotor, od kad te nisam videla pod tim imenom. 😀 Jeste, gazimo čvrsto! Ljubimo i mi vas!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *