Pozdrav sa reke

Prebačeni preko širokog naslona zadnjeg sedišta tatinih kola, brata i mene je zabavljalo da mašemo onima koji su bili u automobilu iza nas. Kada smo bili mali, to je bio naš način da prekratimo vreme i da se igramo dok putujemo, ali istovremeno smo oblikovali i svoje prve predstave o ljudima.
Posmatrali smo tuđe reakcije.

Oni koji bi nam uzvratili pozdravom, makar klimanjem glave ili podizanjem ruke, prolazili su test na našem detinjem ispitu ljudskosti. Onaj ko bi se pravio da nas ne vidi, ili bi nas drsko gledao ne uzvraćajući pozdrav, bio je seronja. Najkul tipovi bili su oni koji bi nam i namignuli, kratko ablendujući, a ako bi se vozač u autu iza nas nasmejao ili nešto usput prijateljski dobacio, taj bi baš bio car.
Što se mene tiče, nije se tu mnogo toga menjalo. I mnogo kasnije, oslobađajuće je ponekad posmatrati svet iz tog ugla, kao saputnik, kroz zadnji prozor automobila.
Zato sam potpuno razumela njihovo oduševljenje kada su, držeći me svaka sa svoje strane za ruke, povukle na pusti, prostrani dok da pozdravimo teretni brod koji je klizio Savom. Rukice su se razmahale na vetru, u nadi da će ih neko sa broda primetiti, pa i sa ove daljine.
Iznenada, za mene neočekivano, za njih dve sasvim prirodno, dva mornara izlaze na palubu, jednako živo odmahujući devojčicama, pozdravljajući svoju malu publiku. Bili su toliko daleko, da sam morala da im prepričavam šta se dešava tamo na brodu, jer njihov pogled nije mogao da dopre toliko daleko.
A onda se kod ograde broda pojavio kapetan, skinuo svoju kapu i široko zamahnuo njom u našem pravcu. Uletevši u kabinu, pustio je dugu sirenu, koja se zaorila rekom, mostovima, celim onim naseljem koje se od građevina u nastajanju u jednom trenutku preobratilo u pravi, živi grad.
Ovaj brodski pozdrav zato nije mogao da im promakne, kikotale su se od sreće, da nadglasaju sirenu, dve male sunčane glavice su radosno poskakivale zbog ovakve časti i prijatnog iznenađenja.
– Vau, devojke, koji je kapetan car, zar ne?
– Da, mama, sila je!
I svet je bio baš potaman, tamo na zadnjem sedištu maminog automobila.

2 oдговора на “Pozdrav sa reke

  1. Kakva predivna pričica. I kao naručena, jer smo jednog takvog cara Miljan i ja juče sreli. Kikotali smo se do besvesti iako nismo devojčice.
    Naime, krenemo juče da ispratimo drugare. Na taksi stanici već stoji vozilo. Prilazim, otvaram vrata i pitam jel prima kartice. On me gleda pomalo ljubopitljivo i zbunjeno. Ja ponavljam sa jačim singapurskom naglaskom namerno ređajući reči kao lokalci: “Visa can?”. On me opet gleda, pomalo pogubljeno, klima potvrdno glavom. Ja i dalje nisam sigurna da me je shvatio, ali odustajem od daljih objašnjenja.
    Ljubimo se i grlimo s gostima. Oni ulaze mi mašemo. Deka taksista kreće da maše takođe. Radoznalo zbunjeni pogled prelazi u šeretski. Ja i Miljan već pucamo od smeha. Deka šalje poljubce. Mi padamo u trans. Pa ti reci kakav car. A još ja i Miljan i nismo nešto slatki i neodoljivi kao njih dve. 😉

  2. Ma ja volim takve momente, draga Marice, samo neka je veselo. Dekica radi po principu: osmeh govori bolje od bilo kog jezika, poznatog i nepoznatog. :))) Ljube vas Sunčane!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *