Danas je tačno godinu dana od našeg venčanja. Sećam se da je celu noć pred uplovljavanje u bračne vode padala jaka i uporna letnja kiša, a ja sam celu noć bila budna, piljeći u mokro nebo. Konačno je osvanulo jutro – prohladno i tmurno. Poslužilo mi je taman da sredim svoje misli. A onda se sunce konačno probilo. Reka je bila lepša nego ikad.
Navukla sam svoju dnevnu haljinicu, obukla japanke i krenula po doručak u hipermarket. Kod frižidera, dok sam razmišljala koji mi se voćni jogurt jede, jedna fina ženica, sa naočarima na vrhu nosa, koje očigledno nisu služile ničemu, pitala me je: „Draga, koji je danas datum, nisam sigurna do kada je ovo mleko…?“ Ja tu odgovorih kao iz topa, što nije jedna od mojih vrlina: „Osamnaesti“. Na to se ženica obradova i zahvaljujući se, krene polako prema kasi: „Divim se vašoj orijentaciji u vremenu. Ja nikada ne znam koji je datum“. „U stvari, gospođo, ni ja nikada ne znam. Pamtim samo važne datume.“ Ženica se samo osmehnula, jer nije bila sigurna na šta tačno mislim. Prolazeći pored nje na svom putu do drugih rafova, šapnula sam joj na uvo, onako komšijski, u prolazu. „Danas se udajem!“ Okreće se iznenađeno i u neverici: „Iju! I vi idete u prodavnicu po mleko?! U papučama?!“ Osmeh joj se prelio preko lica, baš smo joj ulepšali subotnje pokislo prepodne. „Znate… to što se udajem ne znači da moram da budem gladna… Venčaćemo se u sedam uveče. Do tada moram da živim kao devojka, ne kao mlada.“ Zavladalo je opšte oduševljenje. Žene su počele da se okupljaju, muškarci su se zadovoljno smeškali, a svima su oči nostalgično zasvetlucale. Smešno mi je kada pomislim da i ja sada imam taj izraz lica kada čujem da će se neko venčati. Ovaj svet se ipak okreće. I vrti u krug.
Sve stvari u životu, a posebno one velike i važne, na kraju ne ispadnu onako kako ste ih zamišljali. U tome ima mnogo prednosti, samo ukoliko ne očekujete previše ni od sebe ni od drugih. Vreme je vrtoglavo projurilo. Za kompletno spremanje mi je trebalo više od isplaniranih dva sata. Drugarica koja je trebalo da mi sredi kosu se izgubila u našem bloku, pa sam išla da je tražim. Da li bi mi tek tada neko poverovao da se za par sati udajem, da me je video kako u tunici, mokroj kosi i bosa trčim oko zgrade? Moja kosa je i sada bila lenja. Sat vremena feniranja, a posle 15 minuta je bila potpuno ista kao da sam izašla na terasu i sušila je na vetru. Baš nju briga što sam ja zamišljala drugačiju frizuru. Nisam stigla da iscrtam našu limuzinu Ladu Nivu, kojom smo veselo skakutali do keja. Kumu su na putu hitno trebale cigarete, jer božemoj, na reci nema gde da kupi cigarete, a kako on drugačije da izdrži svo to vreme?! Puna stanica ljudi, ja picnuta i sva u belom sedim u kolima, a mi nepropisno stajemo na sred te stanice i mladoženja istrčava da kupi kumu cigarete na trafici. Ja se zadovoljno kezim, ponosna što sam mlada. Na kraju, suprotno našoj nameri, na sopstveno venčanje stižemo poslednji, spremni da se ukrcamo na brod. Svi kažu kako smo to lepo smislili, a mi se vragolasto smeškamo, jer je prvobitan plan bio da dođemo prvi i dočekamo goste. Nije išlo sve po planu. Nisam sve ovako zamišljala. Ali je ispalo super!
Mnogo je prijatan osećaj kada istrajete u svojim zamislima i kada posle truda, razmišljanja i rada na kraju vidite plodove svojih težnji. Brodić je bio ukrašen kao bombonica i u skladu sa rekom, sve je bilo u pistaći zelenoj i beloj boji i cveća je bilo na sve strane. Očigledno sam se obratila pravim ljudima za dekoraciju. U pitanju je agencija Samo kaži DA, odnosno Mond Plan, a za vas mogu da urade bilo šta što se tiče vašeg venčanja. Da ne spominjem koliko je lepo raditi i ćaskati sa njima, s obzirom da tu rade uglavnom devojke, tj. mladi sa kojima se možete sve dogovoriti. Na brodu ljudi taman toliko da ne budemo izgubljeni, četrdesetak njih. A ono što je nama bilo najbitnije, to su sve bila nama draga lica, sa kojima možemo da se radujemo, smejemo, igramo i uživamo, oni koji su zaslužili da ovaj dan podele sa nama. Švedski sto je bio krcat, taman toliko da bude sve bogato, a da akcenat ne bude na krkanju. Treba sve da se radi u skladu sa datim okolnostima. Reka stvarno nije mesto za prežderavanje. Posebno ne leti. Jahting klub Kej je idealan zbog odlične organizacije, prijatne posade i posluge i odličnog kuvara. Oni sve rade srcem i tada samo možete da se prepustite profesionalcima.
A što se muzike tiče… Ako slušate radio Beograd 202, poznat kao Dvestadvojka, sigurno ste petkom i subotom imali prilike da budete uz Zlatne godine ili Decu dvadesetog veka, emisije koje neguju stari rok zvuk. Eto, pošto je to ono što mi volimo, a istovremeno je to muzika prigodna za ovu priliku i svačije uši (ukoliko se te uši imalo potrude), pozvali smo Bobana Obradovića, čoveka izuzetne energije i cvrkutavog glasa, da bude naš DJ. „Kako ću ja to? Ja to nikada nisam radio i navikao sam da budem skriven, da se samo moj glas čuje?“ Međutim, odlično se snašao. Nedeljama pre venčanja smo se nalazili da bismo u kolima na CD-ima preslušavali stare rok stvari i kako bi on nekako prokljuvio naš muzički ukus. Naravno, gde je muzika tu je i opuštenost i zabava. Pričali smo o nekim drugim zanimljivim venčanjima, o nekim vrednim a skrivenim ljudima, o starom Beogradu… putovali smo u neko drugačije vreme, kome je on bio svedok, a o kojem smo mi imali samo nejasnu sliku. Sa njim smo prošlost mogli i da osetimo. A muzika je, pored samog krstarenja beogradskim rekama, bila jedna od ključnih elemenata za uspešno slavlje.
Venčali smo se na Ušću. Vazduh je bio čist i osvežen od one kiše koja je celu noć padala i tako mi zadavala brige. Sunce nam je blještalo u oči i sve je izgledalo nekako nestvarno. I opet ona priča o očekivanjima… Razmišljala sam kako će to izgledati, o čemu ću razmišljati i kako će se drugi ponašati. Pošto sada prepričavam kako je sve to izgledalo, verujte mi da nemam pojma šta sam u trenutku venčanja radila i kako sam se osećala. Bila sam u transu. Na slikama se vidi kako sam opalila kez koji nisam uopšte skidala i bila kao opijena. Rekla sam Da i Ivan je rekao Da i sećam se da smo se ljubakali kao mala deca, dok nas je matičarka opominjala da još nije vreme da se ljubimo, još nismo venčani jer nismo potpisali neke papire, nismo ni burme stavili. Rekla sam joj da ne znam kako ide procedura, prvi put se udajem i lepo mi je, a ljudi su se smejali. Na kraju krajeva, neka me još malo izljubi kao devojku, jer za koji trenutak biću mu žena. Sve je brzo prošlo. I prebrzo. Kada sam posle kako se meni činilo par trenutaka sela za onaj lepršavi sto kao iz časopisa, već smo uveliko plovili, bili smo islikani i izljubljeni, čuli smo mnogo čestitki, onaj sjajan prsten koji smo tamo pažljivo birali bio mi je na prstu, matičarka mi je gurnula jednu nežnoljubičastu fasciklu u ruke, i kada je videla moje lice u obliku upitnika, samo mi je kroz osmeh rekla: „To je vaš venčani list! Dobro ga čuvajte.“
A ja sam i dalje u rukama čvrsto držala svoj bidermajer. Doneo mi ga je kum iz Novog Sada i i dalje sa punom sigurnošću tvrdim da je to najlepši bidejrmajer na svetu. Obratila sam se pravoj osobi, koja ima stila i ukusa za sve, a posebno za cveće. Nisam htela da se rastanem od bidermajera, pa držim ga samo oko tri sata, nisam ga lepo ni pogledala! „Hajde, baci ga!“, čujem glas naše stroge matičarke, koja mi se u ovom trenutku učinila kao big momma. „Znate, ne bih… mnogo je lep i…“ „More, moraš da ga baciš kada ti kažem!“ Eto, ja se udadoh, a i dalje sam kao dete i moram da slušam zapovesti starijih. Bacih ga. Posle toga sam danima išla kod drugarice koja ga je uhvatila da ga gledam i divim se njegovoj lepoti. Dok se nije potpuno osušio i izgubio svoj miris. Sada ga gledam na slikama. Najlepši bidermajer na svetu!
Igrali smo celo veče. Gosti su rekli da nikada nisu videli tako vesele i razigrane mladence. Mladi su videli da sve može da izgleda i drugčije od onoga što su navikli da vide na svadbama, a stariji su bili zadovoljni jer smo ih vratili u njihove studentske dane. Svi su igrali, a bilo je brodića koji su nas pratili. Primili smo u naše društvo sve one sa dobrom voljom i raspoloženjem. Brod je plovio Dunavom i Savom, a svečanoj atmosferi je kasnije doprineo i blještavo osvetljen grad, grad koji je najlepši sa reka i koji je leti ispunjen pozitivnom energijom koja se naprasno slije sa kopna na vodu.
Matičarka nas je upisala u knjigu venčanih. Zavedeni smo, registrovali se ili kako već. Ono što mi je najbitnije i što se možda nekima meri venčanjem u crkvi, mi smo obavili kod tzv. srećne bove na Ušću, na pravom ušću Save u Dunav, simboličnom mestu gde se sreću mnoge vode Evrope. Venčao nas je kapetan broda kojim smo krstarili, što je stari običaj. Kapetan sasvim punovažno može da vas venča i njegova reč se poštuje kao reč bilo kog lica sa istom funkcijom.
Reka nas je još pre deset godina spojila, jer smo se na njoj upoznali. Do srećne bove nismo drugačije mogli da dođemo, već ovako. Tu nas je i zvanično spojio kapetan, ali ono što je najbitnije, reka je to zapamtila. I koliko trajemo i mi i vreme, ja sam veliki deo svog srca utisnula tamo, na mestu gde se spajaju večni rečni tokovi. Neke stvari su neuništive, a one se ne vide.
I za kraj… vatromet.
Svima od srca želim ispunjeno srce i čiste misli kako bi uspeli da odvoje nebitno od onog bitnog. To najiskrenije želim i sebi, a imam još dosta toga na tu temu da naučim. Važan dan je onaj dan koji vi izaberete i on zaista treba da bude poseban. Ljudima nikada nećete dovoljno ugoditi, a dokazano je da su svi srećni onda kada ste i vi sami srećni. Pre ili kasnije to izađe na videlo.
A evo ko nam je još ulepšao i olakšao venčanje:
Burme: Zlatara Andrejević
Torta: Mali princ (Na slici možete videti našu tortu, koju sam ja prvo nacrtala, da bi je oni za nas izmodelovali. Mogu vam ispuniti svaku želju!)
Pozivnice: Wicards (Žao mi je što su sada izbacili katalog, nadam se da je to privremeno. Kod njih sam videla najneobičnije i najneformalnije pozivnice. Naša je bila u duhu venčanja – nasmejani kuleri mlada i mladoženja koji jure na drvenom čamcu dok ih konzverve prate. Vidite je na početku teksta.)
I, ko je sledeći?
Uh, Cvrkutava. Nikada nisam razumela tetke koje plaču po svadbama, a ja sada brišem suze dok čitam ovo pisanije.
Lepse vencanje u svom zivotu nisam doziveo i to citajuci.
Pre svega da vam cestitam godisnjicu braka, iako vas eto licno ne znam. I meni su kao i PU zasuzile oci, ali moj razlog je to sto mi je usao dim od cigarete u oci. 🙂
Sve same pohvale oko organizovanja vencanja, a sto se tice te pozitivne treme na sam dan vencanja – ja ama bas ne znam kako bih se ponasao, – verovatno ne bih jeo, a mozda bih prespavao 🙂
A da, moram da pohvalim i vas stajling, odlican je – ma sve je na nivou kako bi rekao Zika, i stvarno ste me odusevili. Ovaj post definitivno moram da upotrebim kao dokazno sredstvo svojoj buducoj zeni – ako joj roditelji budu zakerali za vencanje oko onih strini i tetki od deda Rajkovog brata iz Babusnice… – ( secas se pisao sam na onom mom post-a) 🙂
I da,… ko je sledeci?
Prelepa svadba i cela prica 🙂
Evo, ako se niko nije prijavio do sada, mogu reci da sam ja sledeci 🙂
Škrabalice, drago mi je što sam uspela da prenesem makar delić atmosfere. Dok mi se sve to dešavalo, nisam ni stizala da plačem od sreće, ali zato sam se sutradan rasplakala kada smo ponovo otišli na brod po neke naše stvari. Sve je bilo kao u snu i sve je brzo prošlo. Uvek nekako pomislim kako sam mogla još više da uživam. Ne može se čovek pomiriti da neki kvalitetni trenuci ne traju dugo.
Hvala, Ivane. Pazi se od te cigare, da te ne pecne. A oči ovih dana mogu da ti zasuze i od ambrozije. 😉 Za organizaciju smo se baš potrudili, pripreme su malo po malo trajale oko dva meseca. Ima tu dosta napetosti, posebno kada se trudiš da sve bude potaman. Ipak, kao što sam rekla – vredi. A pozitivna trema je super. Ja to nisam ni doživljavala kao tremu, više sam se osećala kao da nisam ni svesna šta mi se dešava i ponašala sam se kao i svakog drugog dana. :))
Što se stajlinga tiče, prijatelji su se prijatno iznenadili, jer – to smo mi. Nisam se trudila da budem princeza, da pravim od sebe nešto što nisam i da se preterano kitim. Kao večiti zaljubljenik u kratke haljinice i duboke dekoltee, uspela sam to i sada da ostvarim. I nezaobilazne štikle, ovog puta više nego ikada. 😀 Jednostavno, sa ponekim detaljem za svečanu priliku. A Ivan kao potuno sportski tip uspeo je da obuče košulju, makar onu lanenu, što je na njemu stvarno izgledalo svečano. A što se automobila tiče… Lada Niva bi se naljutila da smo otišli drugim kolima. Da vidiš kako je bila vesela kada je posle venčanja bila do krova puna poklonima, tortama i cvećem. Latice su letele kroz prozor, što je zamenilo konzerve koje vise. 😉 Maaaa… rekla sam Ivanu da ćemo za petogodišnjicu ili desetogodišnjicu da se ponovo venčamo. Tog puta na brod u svečanim toaletama idemo rolerima i bajsem. :))
Joj, neću više, da ne bi nastao novi post.
Tamburix, mogao si da primetiš da sam videla sve vaše pripreme i čekam da dalje pričaš kako se sve odvija. I ja se sada baš raznežim kada neko priprema venčanje. Brzo će doći i taj dan i želim vam da uživate u svakom trenutku i u svemu što vam se dešava. 😀
hej hej, čestitam vam prvu godišnjicu 🙂
i neka vam bračni život bude jednako, pa i više lep (ako je moguće), kao vaše venčanje, koje si nam predstavila 🙂
(pored bidermajera koji me je zaista oduševio, od cele organizacije i truda ljudi sa strane, ja se najviše divim torti 😀 njam! )
E, pa dragi moji,
jel’ vec prolete prva godina?
Nakon citanja ovog teksta, osecam se kao da sam bila na licu mesta i kao da sam i sama prisustvovala ovako lepo osmisnjenoj ceremoniji. Svaka vam cast! Lepo, elgantno, nostalgicno i ponajvise uradjeno sa puno ljubavi.
Budite mi srecni i neka vasa ljubav bude jaca svakim danom kada se probudite jedno pored drugog. Verujte mi, lepo je buditi se pored nekoga koga volite i nakon 36 godina. Ja to sa zadovoljstvom tvrdim.
Voli vas vasa Orchi.
cestitke za godisnjicu i mirna plovidba 😉
Drveni advokatu, trudimo se. 😀 Tortu smo samo uspeli da probamo (a koliko smo je samo birali!) posle ceremonije sečenja iste. Svaki sprat je bio drugačijeg ukusa, a ono što je kod maca figurica vrlo zanimljivo jeste da su im nazad repovi ukršteni u srce.
Orči, čitava godina prođe! Vreme leti, koliko god se različitih stvari dešavalo usput… Ti znaš da bismo mi voleli da ste prisustvovali, ali iako ste hiljadama kilometra daleko, i jeste bili sa nama. Kao što i sama znaš, ljubav daleko dopire. 🙂 Hvala na lepim željama. :*
BLP, hvala ti.
Rolerima i bajsem… odlicna ideja. Vidis, toga se nisam setio, mada sam video da su mlada i mladozenja dosli motorom, ali bajsom i rolerima nisam.
Zamisli tek kako bi to izgledalo, mladozenja vozi bajs i vuce mladu na rolerima. 🙂 Ovo cu morati da stavim na razmatranje.
Eh, da. Da čestitam i ja godišnjicu.
Atmosferu si prenela odlično. A i tvoja osećanja, što je bitnije. Ja ne znam šta mi bi, jer nisam neki romantični tip, nisam nikada maštala o venčanjima, niti mislim da ću se ikada venčati 😀 Ali vaš poseban dan je tako divno isplaniran, na tako divnom mestu, na tako originalan način. Toliko detalja, uh.. Samo da se diviš 🙂
Ivane, baš na takvu varijantu sam i sama mislila. Jer moj fah su roleri, a Ivanov bicikl, pa bismo morali nekako da se uskladimo. 😉
Hvala, Pu! :* Ma suze ne treba ni objašnjavati i analizirati. Bitno je da se jave osećanja koja nisu uobičajena i koja te malo podstaknu. I još je bitnije da je sve moguće. 😀
epa cestitam, oduvek sam vam pricao da meni ste idealan par, kao iz slikovnica 🙂 u nekakvom sablonu balkanskih svadba i veselja ne bi mogao da vas zamislim 😉
hvala mizzi na divan tekst, za trenutak osetio sam miris reke….predivno!!!
Hvala, Kuch. Kao iz slikovnica, ovo mi se sviđa. :)))
Evo, ja sam sledeći! Za tačno 10 dana, ako sve bude išlo po planu… 😉
Dakle, odbrojavanje može da počne! 😀
Srećno!
Super tekst!!
Najsladja mi je pozivnica…mogu li dobiti informaciju gde ste je kupili? Naravno, ako nije tajna.
Cestitam 🙂
Ja malo sa zakasnjenjem, tek sada sam videla post. Ali, kazu da za cestitke nikad nije kasno 😉
Marina, nije tajna, odala sam je na kraju svog teksta. 🙂
Marice, hvala. 😀
sjajno!
kao vencanje iz snova
bas si me raznezila
strecna godisnjica!
pa da bude bar jos pedeset, a posle kako hocete 🙂
Hvalaaaaaaaaa! 😀
Ma, najmanje pedeset! 😉
Drago mi je da ti se dopalo. Kada ti budeš spremala svoje, samo zovi. Da vidiš kako sam ja sada raznežena za tuđa venčanja!
evo jede meni mnogo drage slike..doticnih 🙂 😛
http://i49.photobucket.com/albums/f277/Kuchlar/t_mizzika_i_towrin.jpg
Hahahaha!
Ma, odakle si ovo izvukao? Dugo nisam videla tu sliku.
Eh, baš smo mladi bili… 😉
Hvala za podsećanje, Kuch. 😀
Srecna vam godisnjica!!! 🙂 Mislila sam da kazem – „ja sam sledeca“,ali vidim da po komentarima ima i ranijih datuma 🙂
Mi cemo se vencati u crkvi i krstiti Jovana 31. avgusta :))
Mici, zlatna moja devojcice, kako sam srecna sto sam „slucajno“ (naravno da nista nije slucajno) procitala ovo! Od srca vam, tebi i Ivanu, cestitam prvu godisnjicu braka i zelim vam dug i srecan zivot udvoje ispunjen ljubavlju i veselim decijim cvrkutom. Vec dugo, dugo nismo u kontaktu, ali ste u mom srcu zauvek! Veoma sam srecna sto je i moja cera pre manje od mesec dana imala lepo i romanticno vencanje i zato sam sa jos vecom dirljivoscu i paznjom citala o vasem i s ljubavlju gledala vase fotografije.
Volim vas!
(nikako da se snadjem sa ovim html-om pa cu te citirati ovako 🙂 )
„“Hahahaha!
Ma, odakle si ovo izvukao? Dugo nisam videla tu sliku.
Eh, baš smo mladi bili… 😉
Hvala za podsećanje, Kuch. :D““
slika je mojih ruku delo, slikano na kalemegdanu naravno sa rekom u pozadini 😀 …mozda prije dve godine, stvarno vreme brzo prolazi..
Jagodice, ja mislila da ste već venčani! Unapred čestitam na dva slavlja!
Gardenija, baš mi je drago što si nas pronašla i što si se javila. Baš se dugo nismo čuli, ali je lepo podsetiti se. 😀 Sve najlepše i sada znaš gde da nas nađeš. 😉
Znam, Kuch, setila sam se i pronašla sliku. Neverovatno da je bilo pre skoro dve godine! Matori smo, šta da ti kažem. 😉
I ja se rasplakah čitajući ovaj sjajan tekst.
Srećna vam godišnjica dragi ljudi! :*
Pa gde si ti, Anjice?
Hvala! :*
preeeelepo,skroz sam se raznežila…
srećna vam godičnjica !
Cestitam vam godisnjicu, sa zakasnjenjem. Dugo me nije bilo… Ja se cesto setim svog vencanja, mada je proslo pet godina od tada. Moracu jednom da napravim literarnu evokaciju :-D.
iiiiiiiiiii, koliko kasniiimmm!
ali mene ce moja decurlija da razumeju, je li tako deco? 🙂
i, sta kazete, proslo godinu dana?
brate slatki, bas vreme leti…
e sad, ja sam tekst procitala sa zadovoljstvom, nisam suze pustala, nego sam se nekako osvezila, k’o da sam s tog vaseg brodica bucnula u ‘ladnu vodu po velikoj vrucini, ali bas-bas me osvezio. bravo, mitzika moja, tako si ovo sharmantno opisala 🙂
slusajte…neka vam je svaka sledeca godina srecnija i bericetnija od prethodne, pa da polako pocnete i da…ooovaj, kOkodakazem…pa mislim, ono, bebe i taj rad 😉
ajde, ljubi vas vasa teta fraulina, volite se, postujte se, uzivajte u svim charima koje brak nosi u sebi 🙂
(e, sad da vidim jesam li naucila kako se salju postovi na blogove. skroz sam tehnicki zardjala :))
KLIK!
(xexe, uspelo mi!
joj, sad kad se navadim… :))
Tamaris, hvala!
Milena, baš mi je drago da te si opet tu! Dobro došla natrag! 😉 Samo ti piši o svom venčanju, počela sam da volim te priče, posebno kada imaju neke neobične detalje u sebi. 😀
Teta Fraulino, normalno da te razumemo, posebno što sada i mi kasnimo, ali teta Fraulina će ipak da da bone, zar ne? Deca su se malko igrala na moru. 😛 Prođe godinica dana, dok si rek’o keks, a s druge strane toliko se stvari od tada izdešavalo. Hvala na lepim željama, a što se rada tiče, bože teta Fraulina, pa ti valjda znaš da smo mi vredna deca?!?! 0 : )
I svaka čast na uspešnom slanju komentara. Nisam ni sumnjala u tebe. Ti si jedna moderna žeMska! Uzdravlje, pa se čitamo još. 😉
Srecna godisnjica!
Da ih slavite jos mnogo mnogo i mnogo.
Divno pisanje i divna svadba, iako nisam pristalica istih. Ali ni malo.
Hvala, Jelena! Potrudićemo se.
Ma, u svemu je najbitnija ljubav, ostalo su samo začini, pa ko kako voli. 😉
Divno venčanje, a divno si ga i opisala, kao da smo svi mi koji čitamo bili prisutni. Srećna vam godišnjica i želim vam još mnogo, mnogo srećnih godina braka.
Čitajući sam poželela da i ja opišem svoje venčanje, ali mislim da neću znati tako lepo kao ti, pa ću da odustanem od te namere. 😀
e, sad bih se udala. tako me je tekst napunio pozitivom glede tog čina. inače sam teški cinik. čestitam!
Nikad nije kasno. Čestitam!
Grande
Hm….Blago tebi!, Nekako ti pomalo zavidim, vidiš, ja sam bila skroz cool lik. U rok fazonu, i tako to. 🙂 A onda sam ušla u prodavnicu venčanica. Wau! Kao da sam bila u horor filmu, činilo mi se da će sve da se sruše na mene … da se razumemo, kao i većina, mislila sam da se nikada neću udati… Bilo mi je uvek važnije društvo od momaka!:)…Elem, upadnem ja u jednu venčanicu, i shvatim! Čoveče, pa ja sam žensko! I totalno se oduševim! : ) Ali me već hvata, frka…Treba da se udam za dva meseca…Nažalost biće sve suprotno onom što sam zamišljala: NARODNJACI i PUUUUNo rodbine!
Jasmina, ma šta sad, šta je – tu je.
Trema je normalna stvar, nemoj samo živce da izgubiš. Sve to brzo prođe, posle sledi najbitnije. 🙂
Inače, haljinčice su super, moj omiljeni odevni predmet. 😉
O, hvala na podršci! Posle sam stala da pretražujem po Net-u, i vidim sve te divne haljine. Sve cure koje ih nose izgledaju kao princeze! Izgleda da smo sve mi pomalo zaljubljene u prohujala vremena, u ideju o večnoj ljubavi, o princu koji dolazi izdaleka, kao da podsvesno želimo (čak i one, kao što sam ja, koje nikad nisu maštale o svom venčanju) da budemo princeze!:)…
Ovih dana, u autobusu, (iako nije baš najpristojnije, ali nekako mi je privuklo pažnju) čujem razgovor, dvojice sredovečnih gospodina.. Jedan od njih kaže, ovom drugom: Samo je prava ljubav, ljubav prema deci, sve ostalo su interesne zajednice! i ozbiljno se zamislim nad tom konstatacijom…
Ma, to što stoji na slikama je priča za sebe. Te slike su realne koliko i bilo koje druge koje promovišu idealnu lepotu i život. Stvarnost je, naravno, drugačija, mnogo manje savršena, ali u tome i leži njena lepota i prirodnost. 🙂
Iskreno, meni se baš tu negde oko venčanja i pojavila ta crta ženstvenosti, malo sam na sebe počela drugačije da gledam, a to sam nastavila da negujem. I… baš mi prija! I meni i mužu. 😉
Ne znam za čike iz busa, ali možda su oni razočarani u veze sa svojim ženama… godine svašta sa sobom donesu.
Ja iskreno verujem u ljubav. 🙂
Hej, ali to je stvarno istina, to što se te prirodnosti tiče! Nisam verovala koliko lep može da bude neko u sasvim običnim situacijama…nenalickan i neutegnut…kao na primer pred buđenje! Kao u onoj pesmi…‚‚Stay awake just to see your breathing…‚‚ Nisam mu to ni rekla…Ali ja stvarno uživam u tome…..:;)
Da, u pravu si, što se tih slika tiče i tog našminkanog života. Generalno, venčanice su za mene bile pravo otkriće, jer mi je sve to bilo mnogo smešno i nestvarno! Razmišljala sam-Ja udata! Ha, ha, ha!
A, da, ovih dana, sam baš nešto razmišljala o toj ljubavi, i razmišljala sam sa kime bih mogla da podelim te misli,…. Nadam se da se ne ljutiš… ne bih da preraste u neko sladunjavo ćućorenje kao iz španskih serija…
Pitala sam se, da li verujem u ljubav?
(Naravno, kao i svako ko je u frci pred venčanje!)
….Verujem. U postojanu, trajnu ljubav koja ne galami mnogo. Koja je tiha i duboka. Koja se ne zaleće da objavi sebe svima i svuda… Eto.
He he, ma sve je to normalno, posebno pred venčanje! 😉
Nije to za džabe poseban događaj, koji nosi sa sobom i posebna osećanja.
Samo, ne razmišljaj previše, opusti se i uživaj u letu i u dragom. 🙂
HA, HA!! Prošla je svadba! I baš mi je lepo! Puno pozdrava!
Eeejj, Jasmina! Preživela si? Super! 🙂
Sada uživaj.
I naravno, ČESTITAMO! 😀
HVALA NA PODRŠCI!