Spasavanje uspomena

Prošle nedelje sam nekoliko puta opasno zabrljala. Prvu grešku, nakon koje sam pola dana provela kao tamnobraonzelenokosa žena, napravila sam iz najbolje namere, uverena da bojenje kose i nije neka nauka, zar ne? Ispravljanje te greške platila sam mnogostruko, mereno brojem potrošenih sati koliko i novcem. Druga je već bila mnogo stresnija. Kada sam otvorila svoj program za obradu fotografija, umesto već savršeno usvojenog niza foldera i šarenila fotografije koja je poslednja tu stajala, u mene se zagledalo beskrajno prazno […] Настави са читањем

Prostor za disanje

Sada, kada je prošlo svo to ludilo i lupanje glavom u zid, lako je smejati se ideji da posle toliko godina i uložene ljubavi dignemo ruke i prodamo čamac, jer su nas tokovi života odveli u vode gde je za dvoje svega previše. Lako je sada ljuljuškati se na aprilskom suncu, na reci gde glavnu reč vodi čarolija nežnih pokreta vode, zelenila, ptica i nekog šašavog, staromodnog, razgaćenog života, koji na keca prepozna sve suvišnosti i zamke u koje se […] Настави са читањем

U ritmu s prolećem

Nekoliko puta nedeljno, uvek u približno isto vreme, istrčim napolje. Na sebi imam trenerku, majicu i jednostavne sportske patike. Kosu skupim u rep, koji potom malo olabavim, da me ne boli teme dok se rep bude njihao u ritmu mojih koraka. U džepu dve papirne maramice, a u ruci telefon sa koga ide moja omiljena muzika. Odbacim sve ono što mi neće trebati sledećih sat vremena, posebno uvek aktuelne teme za razmišljanje, dileme, planove, glavobolje i redove pročitanog. Za ovu […] Настави са читањем

Žensko pismo

Draga moja Maričice! Predugo već čekaš na moj odgovor, a i ja sam se uželela nekog smislenog mejla, nekog pisma, u svom sandučetu. U njega uglavnom svakog dana stižu pozivi u šoping po sniženim cenama, ili neka zalutala propaganda, koju odmah pošaljem u đubre. Izgleda nam svima postaje navika da se u hodu rešavamo nepotrebnih sadržaja koji vrebaju i jedu nam vreme koliko i misli. Ali zato sam izabrala da se u slobodno vreme lepo provodim po Beogradu! Zimus sam […] Настави са читањем

Poruka u snegu

… Kada smo izašli sa splava, zagrejani razgovorom, vatricom i kobajagi iznenadnim obrokom, već je bio pao mrak. Ipak, duž keja šuštala je tišina, a mi smo se kroz mekanu, belu putanju kretali ka oblacima od dečje graje. Sankanje pored Save traje do kasno uveče. Spuštali smo se, naizmenično, i Sunči, i Ljilja i Ivan, i ja. Na bobu, onom starom preko 30 godina, na kome smo brat i ja provodili detinjstvo zimi. Skvrčeni u njemu, crvenih noseva ispod kojih […] Настави са читањем