Iz dnevnika

Ponedeljak: Ponekad mi teško pada što moji dani više ne mogu da prate moj planer, ali ima i to svojih prednosti. Umesto da se smaramo sa već poznatim formalnostima, Sunčica i ja smo nabasale na novootvoreni parkić, gde smo se ljuljale, a ja zalepršala kada sam uzela vijaču u ruke. Od koje sam sutradan dobila žešću upalu mišića. Ali vredelo je. Posebno što sam uz preskakanje dobila i čašicu razgovora sa vlasnikom iste.

Utorak: Volim Zemun i radujem se svakom povodu da ga posetimo. I volim stare, zanatske radnjice sa malim, nejednakim stepeništem, mirisom drveta i gomilom alata. O bojama ramova i paspartua da ne govorim. Pred njima sam kao dete pred kockicama.

Sreda: Na Dunavu posmatramo kormorana kako strpljivo lovi. Izgleda tako malen u onom vodenom beskraju. Sa ove visine, čini mi se ni da naš čun ne izgleda ništa veće. Kolicki li smo tek mi? A kiša neprestano pada. I shvatam da sam, eto, počela da je volim.

Četvrtak: Jedan od onih dana kada je bolje da drugi govore umesto mene. „Slobodan. Postao sam potpuni gospodar svog vremena!… Kada čovek stekne na ovakav način slobodu, odjednom ga obuzme ludački strah. Oseti se izgnanim iz velike zajednice ljudi koji nešto zajednički obavljaju. Ma šta mislio o svom bivšem zaposlenju, Forpas-pres me je ipak godinama štitio svojim smešnim naslovom i lažnom ozbiljnošću masivne palate Balkanija, bio sam jedan od forpasovaca, zaštićen ustrojstvom mravinjaka. Odjedanput, više nisam nigde spadao!  Ne, nije to strah od gladi i besposlice! Poreklo te slatke i bolne jeze što mi mili niz kičmu treba tražiti u iznenadnom nepripadanju. Sada sam izvan svega… Potrebna mi je podrška. Potreban mi je neko ko će mi potvrditi da sam u prvu što sam zauvek napustio svoju ćeliju pod krovom Forpas-presa.“ Kaporovu Adu sam nedavno ponovo čitala, sećajući se da sam se kao klinka uz nju super zabavljala, ali nisam ni slutila da ću kod Kapora čitati i o klopkama frilansinga. U svakom slučaju, Ada, ova prava, odavno mi nudi odgovore na mnoga pitanja.

Petak: I suze mogu biti uvod u dobar dan. Pošto sada ne idem tako često u centar grada, Vulkan u Deltagradu mi je najbliža knjižara. Kupovina u njoj mi ne čini ništa veće zadovoljstvo nego da knjigu naručim preko interneta. Štaviše, na taj način mi poštar pozvoni na vrata, fino se ispričamo, što je mnogo interesantnije od one hladne i otuđene knjižarske atmosfere, slične onoj koja vlada u nekom hipermegagiga marketu. U stvari, baš me briga. Ionako ću sa Murkamijem da provedem više vremena nego u knjižari. I da znate, tamo imate mnogo lepe beležnice, slične onim Nici koje su se nekada prodavale u Mamutima, a koje pravi naš Alnari. Dok sam došetala do keja, mladunče je već spavalo u kolicima, pa sam ja mogla da se opružim na klupici i piskaram.

Subota: Probudila sam se u 8 potpuno odmorna. Imam čitava dva sata pred sobom, dok se i Sunči ne probudi i krene jurnjava po kući! Skoknula do pekare po doručak i obišla kej. Sve je na svom mestu. I sve je tako mirno i zlatno pod ovim jutarnjim suncem. Toplo je i miriše na Mediteran, a sa svih strana padaju bele, prozračne pahulje sa topola. Anja sve zna i sve razume. I iako joj samo čujem glas preko telefona, osećam i njen zagrljaj. I opet je sve dobro.

Nedelja: Celog dana pevušim Norwegian Wood. I ljuljuškam se na talasima, pijana od savskog vazduha. Sređujemo našu ploveću kućicu i gledamo kako naše čedo spokojno spava u kabini. Jagode sa sladoledom od čokolade, hor žaba nošen toplim vetrom, poljupci i laku noć.

Autorka slike sa početka teksta je Mariana Kalacheva.

4 oдговора на “Iz dnevnika

  1. Sve se čini bajkovito (najviše nedelja 🙂 … kao i slika koju si odabrala za početak! Podsetila si me ovim tekstom na to koliko mi nedostaje ta lekovita energija vode (i prirode) o kojoj pišeš i u kojoj možeš da uživaš. Lepota! (Mi južnjaci rekli bi – milina!)
    Pozdrav tebi i Ivanu, poljupci za vase malo veliko Sunce!

  2. Snežo, imate li vi neku vodu u blizini? Meni nikad dosta boravka u prirodi… a sada mi ona nekako posebno prija. Hajde, dođite nam malo, pa da zajedno plovimo!
    Uopstalom, posle svega što smo prošle, mislim da ni rehabilitacija od nekoliko godina nije na odmet. Zato moramo što češće da je praktikujemo. 😉

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *