Dok ptičica spava

happy-lifeSve češće čujem rečenice tipa „kako je nekad sve bilo lakše…“, „sećam se bezbrižnih vremena…“. Ovih dana mi sve to odzvanja u lobanji, i shvatam gorku istinu, da je zaista nekada bilo lakše, bolje, boje su bile intenzivnije, zvukovi i glasovi umilniji… gotovo uspavljujući. Pitam se zašto se to dogodilo? Gde je nestala magija?

Imao sam obaveze i pre, imao i probleme, imao sam i glavobolje. Načeta je ta tema u tekstu o Novom Sadu. I sad se osvrćem oko sebe: Joan Baez više ne zvuči tako rajski, Queen su omatorili, a u New Yorku žive u strahu od terorizma; hipi pokret je gomila neočešljane dece na halucinogenim drogama, a i ja sam stiskam suzavac u džepu kad uveče prolazim pored futoškog parka. I nije mi jasno u šta se pretvaram… eto, pijem čistu vodu, jedem vlakna, klonim se nevolja, pokušavam biti bolji čovek, čitam knjige sa budističkom tematikom…. i ništa! Ništa lepo da čujem, ništa lepo da vidim. Bojim se za svoju budućnost i budućnost meni bliskih ljudi. A pijem flaširanu vodu! Zar se to ne računa?

Anglikanski jezici imaju izraz out of place koji se teško može prevesti u jednu reč na naš jezik. Smisao tog izraza najbolje ilustrujem jednim vojvođanskim prizorom, a to je prizor usamljenog drveta. Usamljeno drvo, najčešće orah, hrast ili topola bivali su posađeni na ivice vojvođanskih njiva kako bi se ratari u letnjim mesecima mogli skloniti u njihov hlad. Danas se to drveće može videti sa autoputa i probuditi u vama bol, čežnju, neko neprijatno saosećanje sa tim drvetom koje će se vremenom i treningom pretvoriti u saznanje da tom drvetu nije tu mesto. Ono tu stoji godinama, odoleva vremenu, oko njega nema ničega, ni trave, nema ni psa da ga zapiša, nema više ko da odmara u njegovom hladu, jednostavno nije mu tu mesto.

Gubitak te životne magije koju sam na početku spominjao u meni budi out of place osećaj. Stvari u kojima sam nekada uživao, više mi ne pričinjavaju toliko zadovoljstvo. Nekad sam mogao otići 100 kilometara od svog grada da bih video hibiskus koji sam mogao videti i u svom susedstvu. Priču neću vezivati za ljude, jer sam se i o one koje volim ogrešio, baš zbog toga.

Trideset mi je godina, ali imam gorčinu pedesotogodišnjaka… Nekada sam zaista maštao o mirnom kutku sa velikom baštom, o zdravoj i srećnoj porodici, o pastorali. Danas maštam o snu. Ne onom pesničkom snu sa idejama i vizijama. Nego o običnom osmočasovnom odmaranju koje prethodi novom radnom danu. Nisam ni suzu pustio kad mi je uginula moja Amerika, i opet kad je za njom uginula Džumara!

Ovih dana sam bio bolestan i ležao sam kod kuće. Zaprepastio sam se koliko ne znam kako moj stan izgleda na prepodnevnoj svetlosti.

Welcome my son, welcome to the machine.
Where have you been?
It’s alright we know where you’ve been.

Ma da, imam utisak da ne kontrolišem svoj život. Neko me je posadio tu i rekao „budi ovde i radi to“. Ponekad se setim nekih prizora, ljudi, mirisa koji me bace na talase melanholije:

Sremski Karlovci gde sam išao da muvam,
Seks pod vedrim nebom, u liftu, čak i bolnici,
Oduševljenje kad pročitam neku Pavićevu priču,
Kupovina beskorisnih poklona, samo zato što misliš na nekog,
Pljeskavica sa lukom kada se vraćam iz izlaska,
Miris pekare u 5 ujutru,
i još štošta.

Bah, otišlo je sve to! Sada sam ozbiljniji, mnogo radim, više novca trošim, a sve manje uživam. Da li su mi stvarno poželeli dobrodošlicu u mašinu?

napisao Igor Ember

15 oдговора на “Dok ptičica spava

  1. Bravo Igore, lepo si opisao ono što je pečat današnjice. Jurcamo, ne obraćamo pažnju na sitnice, na nama drage ljude, stavljamo maske da smo jaki, stabilni, prepametni i društveno prihvatljivi, da perfektno idemo kroz život i živimo zdravo. Nema tajni za nas, drugima dajemo savete i puni smo izlizanih fraza o poslu, porodici i srećnom životu. Ispod svih tih maski se krije preplašena, usamljena i frustrirana duša koja bi najradije zaplakala i sklupčala se kod mame u krilu – da može i da zna kako. Na žalost, vrlo mali broj ljudi je u stanju to da prizna, jer sebe žele da gledaju drugačijim očima, a društvo-mašina to i očekuje, što rađa duboke komplekse, veliko nezadovoljstvo ili čak neverovatnu površnost.
    Stvaralaštvo i znatiželja su zaista dobri lekovi za dušu. Ako bi samo malo probudili ono dubokouspavano dete u nama, mnogo bolje bi se osećali. I ceo svet bi to primetio.

  2. O, šta dodati na ovakvo izlaganje, prvo Igorovo, a onda Ivanov komentar, osim da vas razumem u potpunosti… Iskreno i lepo napisano!

    Fali, na žalost, mnogo toga, a jedini lek je ono „živi danas“. Sutra? Misliću o tome sutra. :)) Zez, ali stvarno, ovde sam i sada, gledam šta dobro mogu da uradim u ovom trenutku. A daj Bože da svi imamo što više prijatnih „deus ex machina“ događaja u toku dana, nedelje, meseca, godine… U životu… :))

    A nekad moramo da budemo i malo nerealni i iracionalni i – lepo je primetio Ivan – setimo se da smo velika deca. Why not, ako se tako lepše osećaš? :))

  3. Samo jedno ne razumem, zasto ono sto si taksativno naveo u tekstu ne mozes i sada da praktikujes. Godine???

    Mislim da ovoliku kolicinu depresije nisam do sada imao mogucnosti da procitam. A sto se tice „masine“ u koju ne zelis da udjes, treba da se covek zapita da li je vec u njoj?

    Licno se osecam da nisam u nikakvoj masini – preziveo sam mnoge grozote raspada Jugoslavije, gledao sto sta… i nikada nisam u svom zivotu rekao da je bilo koje drustvo unistilo u meni zivot. Ne moze niko da ga unisti, mogu samo ja ako sedim po ceo dan i kukam kako mi je zivot ovakav ili onakav, a ne mrdnem dupetom da to nesto promenim.

    Tema je dugacka,…otvara mnoga pitanja koja potiskuju predrasude o malignosti ovog drustva, ali ti zelim da sve ono sto si taksativno naveo u post-u pocnes i ponovo da primenjujes.

    Srdcan pozdrav,
    I.B.

  4. Meni nije teško da promenim sebe, tu se nekako i mogu snaći, ali ne živim sama na ovom svetu i odnosi sa ljudima postaju sve teži i sve komplikovaniji, što dosta može uticati na moju sreću. Na kraju krajeva, nisu tu samo odnosi sa ljudima bitni, već ljudi kroje svet, menjaju ga i prožimaju svojom energijom koja često može biti destruktivnija od vaše pozitivne.
    Ali naš neumoljivi pozitivac GilGal je lepo to osmislio: danas i ovde… pa nek’ ide život! 😉 (Još samo da vidimo kako to ide u praksi, jer se danas od tebe očekuje da mnoge stvari predvidiš, da uvek budeš lepo organizovan i td.)

  5. @IvanB:
    Ono sto sam taksativno naveo su samo neki impulsi koji me teraju da se setim nekih proslih vremena. I vracaju me na ove misli bas zato sto ih praktikujem 🙂
    A dobro sad, borim se… Lepo je imati nekog za koga ces da se boris 😀

  6. ah da…pa jedan deo tekstova sa dogadjajima koji me ubijaju a koje ja fakat zapisujem Milica odbija da objavi jer su jako mracni i nisu za ovaj blog 🙂

  7. Hm, jako lijepo izlozeno. I zar nije to vec neki pomak kada vidis da mozda upadas u masinu, da zivot postaje gori nego sto je bio, da nisi tako srecan kao sto si bio?
    Ako znas da ides u masinu, valjda to znaci da i dalje ima mogucnosti da se izvuces, da ne upadnes u nju.
    Velike stvari i promjene se ne desavaju same od sebe, ka njima se napreduje. A krece se malim stvarima (sto volim da spominjem male pobjede), pa malo po malo (znam, ponavljam se 41298 put, mada mozda ljudi ne primjete). Naveo si neke stvari koje su ti pricinjavale zadovoljstvo, ali ti nisi taj covjek vise, neko drugi si, sto znaci da sad ima toliko drugih dobrih i lijepih stvari koje bi te ispunile, odvukle te od masine i rasprsile to sivilo koje zraci (ako sivilo moze zraciti) iz ovog teksta.
    I bas mi je simpaticno da ovaj tekst ide pod cvrkutanje.net, mada smatram to pozitivnom, ne negativnom stvari.

  8. Dafe, samo me cinkariš, sram te bilo! 😛

    S, imam utisak da je nekad mašina neizbežna, a da bi je zaobišao, morao bi kompletan život iz korena da izmeniš… A što se tiče objavljivanja mračnih tekstova, polazim od toga da je blog ipak lična prezentacija, a malo bi bilo nerealno da uvek sve bude sjajno i idealno. Svi smo mi ljudi sa svojim usponima i padovima. 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *