Čudovišta od papira

Devojka od papiraNoću je uvek najteže. Onda kada se svet umiri, povuče u sebe i kada se stanovi uljuljkuju zapljuskivanjem tople vode iz tuša i mekanim pamukom pidžama. Izviru niotkuda i uvlače se prvo pod kožu, u vidu blage jeze, a zatim i u glavu. Tiho, polako gamižu i već osećate nelagodnost od njihovih hladnih pojava, dok na kraju ne narastu toliko veliki, da imate utisak da ne postoji slobodan, neosvojen deo vas koji bi se uhvatio u koštac sa njima. I uvek, nepogrešivo, napadaju tamo gde ste najslabiji. Zašto su strahovi tako nezgodni?

Mislila, ne  – bila sam ubeđena, pobediće me. Sela sam na rub kreveta i uključila najefikasniji program – racionalizacije. Ti nisi ugrožena, srećna si i imaš sve što ti je u životu potrebno, niko ti neće uzeti osmeh sa lica, niti to želi, niko ti neće ugroziti zdravlje, jer niko ni to ne želi, nema sile koja će zatrti ono što si stvorila i što gradiš. Ništa nije usmereno protiv tebe, ljudi su zatrpani lošim emocijama i frustracijama, to nema veze sa tobom. Nijedna od ovakvih misli kojom bih inače za tren oka prekinula začarani krug, nije bila od pomoći, na neki način je bila smešna, mala, nedostojna i lažna. Ti, draga, sebe ne tešiš, već obmanjuješ. Sve su to fraze, a nijedna fraza nije korisna, posebno ako je istinski ne osetiš i ne razumeš. Najgore je kada sebi ponavljate nešto što zvuči obećavajuće, a ono vas samo blago dotakne i sklizne sa vas, kao kap kiše. Nestane.

Van Gog, Zvezdana noćA sa druge strane, ona slobodno prodiru, i pritiskaju, i glava mi je sve teža, toliko teška da je sve više saginjem.  I konačno shvatam – ne znam da se borim sa situacijom, jer je ovo preteško za mene. Neko je nekada rekao da ono što te ne ubije, ima da te ojača. Ovo sada nije nikakav podstrek, naprotiv. Da li nas je ikada neko učio kako da rešavamo životne probleme? Ne kako da se sklonimo od njih, da se uspavamo a sa novim danom da zaplovimo kako i drugi brodovi plove, da se izmešamo sa njima i svakodnevnim obavezama utišamo sve što nas noću muči. Da li su nas učili, počevši od roditelja i rodbine, preko škole i prijatelja, da su putanje života raznovrsne i individualne, ali da je svako sposoban da ponese svoj prtljag, samo treba da zna kako? Priznajem, ja ne znam. Niti znam koje oružje mi je potrebno, niti kako da ga upotrebim. Nisam sigurna ni koje oružje imam. Ne znam ni odakle da krenem, jer sve ono što bi inače upalilo, ovde ne služi ničemu. Slegla sam ramenima i pognula glavu. Priznala sam poraz.

Ima nečeg vrednog i korisnog u istočnjačkom učenju o meditaciji u kojoj se, nasuprot nekom uvreženom mišljenju, zamišljaju ružni događaji, porazi, bolesti, pa i smrt. Nakon takvih meditacija ljudi su obično rasterećeniji, osveženi i u njima se rađa jedan novi pogled na svet i revitalizovana životna energija. Na neki način ponovo se rode.

Klimt, Majka i deteUjutru stvari izgledaju mnogo drugačije, samo, naravno, ukoliko ste tokom noći nešto i promislili. Samo ukoliko su vas neke muke opomenule da stavite prst na čelo. Ujutru mi se stvari nisu činile tako strašnim. Nema nikakvih čudovišta, osim onih koje sam ja stvorila, izradila u svojoj maloj dečjoj radionici, obojila ih i dala im oblike onih ljudi i pojava za koje sam mislila da su opasne po mene i koje su donosile nemir. Obukla sam strahove, dala im konkretno obličje, osobine, pokrete i oživela ih. Samim tim, samo sam ih ja mogla i uništiti, istim putem kojim sam ih i stvorila.

Učiću svoju decu da su strahovi normalni dokle god nas nečemu uče. Da je svaka nelagodnost poziv u pomoć i da treba sebi da budemo najbolji prijatelji. Da svet treba istraživati i od njega učiti. Da smo svi mi puni energije koju treba što više da oslobodimo i iskoristimo da stvorimo lepši, interesantniji i nasmejaniji svet za sebe, a tako i za druge. Da na ovom svetu ne postoje granice, ni u ružnim stvarima, ali ni u lepim. Da budućnost ne možemo videti. Da smo svi mi puni ljubavi koju treba da delimo sa drugima, jer se ljubav ne rasipa. I da je život svakako lep. Samo je bitno da ga gledate sa prave strane.

*Čudovišta od papira (Paper Monsters) naziv je albuma iz 2003. godine frontmena grupe Depeche Mode, Dejva Gana

9 oдговора на “Čudovišta od papira

  1. Nisam sigurna da li te razumem. Ali, zaista cemu iracionalni strah? Ako zaista ne postoji nesto sto te realno ugrozava.

    Mislim da ti ne umes da osetis trenutak, ili si mozda samo previse emotivna? Ako je ovo prvo, probaj da mislis samo na sada, na ono sto se desava. Dok sedis skoncentrisi se na stolici, razmisljaj o njenom obliku, koliko je udobna, neudobna, stara, lepa ili ruzna. Dok setas milsli na vreme, na stazu, na drvo pored kojeg prolazis. Skoncentrisi se na ono sto vidis, na slike oko sebe. To je vestina koja se da uvezbati. Ne razmisljaj o iracionalnom, ne lupaj glavu time. To ne postoji van tvojih misli.
    A opet ako je ovo drugo, ako si emotivna i osetljiva, nauci da uzivas u tome do kraja. Onaj los deo toga se brzo preraste, nekago ga prestaris. Na kraju se emotivnost pretvara u sposobnost da delis ljubav, svima i svemu 🙂

    Odavno sebi ne dozvoljavam da se bojim, niti da strepim. Kada se stvari desavaju van moje kontrole ja patim, dok ne prestanu. A onda opet, posle kise uvek opet dodje sunce, a to je ono sto treba da nam cuva osmeh na licu i u najtezim vremenima.

  2. Ne znam o cemu si razmisljala, a tvoje misli najbolje daju odgovor na problem. U svakom slucaju, ako vidis da razmisljanje ne pomaze, to je onda znak da treba delovati :). Nemoj sedeti nocu u crnim mislima, nego citaj, zabavljaj se na kompjuteru, lakiraj nokte, tusiraj se, gledaj film, probudi muza … Bilo sta!

  3. „Niti znam koje oružje mi je potrebno, niti kako da ga upotrebim. Nisam sigurna ni koje oružje imam.“

    Imas ono koje ti je dato sa rodjenjem, a ime mu je paznja.
    Ili kako ga ja zovem, opisivanje mandarine :)))

  4. Ma, sve ste vi razumeli, koliko god mi je bilo teško da objasnim.
    Ne znam šta da vam kažem osim da ste zlatni i da ste mi mnogo otvorili oči, dakle, mnogo pomogli. Hvala! :*
    I, baš ste me, ma baš, provalili. :))
    Vežbanje počinje!

  5. sta fali imati strahove. i da su iracionalni. i bojati se. i strepeti. i biti u magnovenju, i imati te receptore koje ti racio pre ili kasnije svede na kauzalnost. ja bi to gajila draga moja. jer nas zivot pre ili kasnije tece u onom pravcu u kom rastu nasi strahovi. karikiram izjavu pavica koga nesto specijalno ne volim, ali to je fakat.
    strah je zdrav ko svako bujanje inside of us. samo tu energiju treba u kineticku zauzdati.
    negiranjem postojanja bilo cega, niko se dobro proveo nije. pa ni sa strahovima.

    racio je samo jedan segment naseg bica, i vrlo je dosadan.

  6. procitah jos onda kada si objavila post, ali sam zbog nekih obaveza silnih i situacije da menjam izgled blog-a ostalo neprokomentarisano.
    Iskren da budem kada sam procitao naslov ocekivao sam nesto u tvom stilu pisanje o necemu, nekako ne previse licno. Ovaj post je bio kao neko isklizavanje sa koloseka, da sa nama podelis nesto sto te muci.

    Strahove svi imamo. Ja sam cist primer toga, hipohondar zesce vrste… – i to ne trazim da me nesto boli ili tako slicno, vec sam stvorim bol na odredjenom mestu i to obavezno ispitam od skenera do svih analiza… Nekada sam i sam sebi smesan, ali sam kasnije i sam citajuci neku psihologiju coveka shvatio da zapravo stim ja bezim od nekih problema kojima se ne zelim da suprostavim. Kao sto i ti kazes, noc je nekako najteza… tako i ja, preko dana sve OK moze da bude, druzis se, zamajavas, ali onda kada ostanes sam nekako se upali valjda ta neka prokleta lampica i misli pocnu same da naviru…
    E ja sam lek pronasao – poceo sam da pisem blog, i sve sto bih konkretno rekao zapetljam u neku verziju price da na kraju ni sam ne znam sta sam hteo reci, ali mi nekako bude lakse. Ranije sam zvao ljude (uglavnom devojke) kasno u noc i dramio im o svojim hipohondricnim stvarima. Da kucnem u drvo u poslednje vreme ih nema, ne razmisljam o tome, a i ako me zigne zbog nezgodnog polozaja dok sedim, uglavnom zbijem salu, jer me postalo i sramota od moje lekarke. E da jedina korisna stvar od svega toga je to sto sam celokupnu anatomiju coveka procitao i prostudirao :))

    Milice, kao virtuelni drug, citalac tvojih tekstova,… (to govorim i sebi), aman… dovoljno je nekada da se okrenemo oko sebe i da vidimo zaista one koji se muce, kojima je tesko, ali osmesi na licima im daju snagu da se bore. Mladi smo (koliko sam skontao i ti si generacija 80-tih proslog veka), zivot i mnogi problemi su tek pred nama, zar da izgubimo razum i zivce zbog misli…
    Nego, kao sto i prethodnici kazu, radi nesto, lakiraj nokte, cisti paucinu, stavi slusalice u glavu i pusti neku veselu muziku i igraj, vezbaj, radi trbusnjake (nemoj da odvrces glasno da te ne bi savet stanara tuzio kod cika milicajaca sto im kasno u noc pustas muziku i remetis mir), ili na kraj krajeva – imas muza, pa ….

    Ajde caooooooo, pozdravljam vas oboje… krsta me bole, trebalo bi da odem na neki skener :)))) hehehehehe.

  7. pardon nije slusalice u glavi nego na glavu – to je trenutak kad me zignulo u ledja,… pa sam izgubio tok misli – jer sam sve po spisku tad izredjao u mislima… :)))

  8. Etotako, tvoje reči su ohrabrujuće. U suštini treba prihvatiti sebe i sve, svaki energiju, truditi se da pretakneš u nešto zanimljivo. Strahovi smetaju onda kada muče, kada padaju kao teret i kada ne znaš kako to da iskoristiš, gde da ih pretakneš. Ali, kao što rekoste, na tome se radi.

    Ivane, nisam znala da si hipohondar? :)) Auuu, znači kada se mnogo raspišeš, to znači da te „štrecka“? Pa eto, kao što sam gore Jeleni napisala, a i ti si došao do sličnog zaključka, svakom se neki višak, uslovnorečeno, negde iskaže i prikaže. Ali pitanje je koliko to možemo da promenimo, da te strahove preoblikujemo u nešto drugo.
    A sigurno ima i toga, da ne uspevamo da izađemo sa nečim na kraj, da ne uspevamo da prihvatimo, da se izborimo… Ma, ljudi su komplikovani, posebno onda kada žele da budu. 😉
    A inače, kakvo je vreme krenulo, možda ću uskoro i moći da stavim slušalice u glavu. :))

  9. etotako poručuje:

    sta fali imati strahove…

    Sad meni ovo nista nije jasno. Strah ima ucinak na nas zivot isto kao i atomska bomba na zivot Hirosime, apsolutno unistavajuci. Ponasa se jednostavno kao atomska bomba, prvo naidje udarni talas, pa toplotni, pa povratni udarni pa na kraju radijacija da unisti ono sto je eventualno prezivjelo.
    Postoji jedna poslovica: strah je dobar sluga ali zao gospodar. Onaj strah koji te navodi na oprez, koji pomaze da se prezivi ok, bolje bi bilo bez njega ali se moze i sa njim. Ali iracionalni strahovi, oni strahovi koje ne mozemo da obuhvatimo svjescu su razarajuci jer pokusavaju da preuzmu kontrolu nad nama, pokusavaju da zagospodare. A kad su jednom tu onda ih se tesko rijesiti.
    Mozda je racio dosadniji segment naseg bica ali cu uvijek prije izabrati njega nego npr. da ne smijem sledecih 15 godina izaci iz stana jer mi nesto iz mene govori da napolju prijeti opasnost.
    E sad sve to sto si napisala bilo bi u redu da je nasa podsvjest nepogrjesiva i da je nasa svijest u stanju da nepogrjesivo interpretira signale koje nam podsvjest salje. Medjutim to nije slucaj.
    Sve se svodi na kraju na racio odnosno na shvatanje onoga sto nam se desava. Akcija – reakcija, uzrok – posljedica, kako sejes tako ces znjeti, karma. Svakodnevno donosimo milione odluka i vecine nismo svjesni, nismo svjesni isto kao da nismo ni zivi.
    Nije poenta u negiranju necega, ne mozes sjesti u avion i poceti pilotirati ako prethodno nisi naucila da letis, ne mozes se brinuti o svojim strahovima ako si u sred napada straha, ne mozes uzivati u strahu samo zato sto je deo tebe.
    Ili ukratko, ako imas napad straha moras ga prvo prekinuti pa tek onda gledati kako da ga se oslobodis.
    U svakom od nas se krije kovceg sa blagom ali blago iz potopljenjih brodova se ne vadi po olujnom moru.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *