Krivudavim putićima do na kraj sveta

Prelepa obala ZakintosaNavukli smo se na grčko čokoladno mleko Milko, pa smo juče išli u nemački lanac hipermarketa Lidl, ovde najposećeniji, i kupili čitav paket. Postoji ono što se koristi samo kada smo na odmoru. Uz vafele Caprice i M&M bombonice, tu je i Milko.
Nakon toga je usledio toliko ispunjen i lep dan, da slobodno mogu da ga proglasim najboljim do sada! Verovatno je i opuštanje učinilo svoje. Kada vam se umor i frustracije nagomilaju, u trenutku kada vam je sve potaman prvo to osećate kao neprijatnost, zatim ste tupi i ne osećate ništa, a onda polako počinjete da se vraćate u normalu i da se osećate sve bolje i bolje.

Maslinjaci tik uz moreAko sa naše, najjužnije tačke ostrva želite da odete najdalje što možete, izabraćete destinaciju na samom severu, poznatu po tzv. Plavim pećinama (Blue Caves). Ovo je za danas bila naša krajnja tačka. Sada umesto levom obalom, kolima idemo do glavnog grada Zantea, da bismo zatim nastavili dalje na sever. Prvi deo puta nam je već dobro poznat, ali drugi deo puta nas je prijatno iznenadio. Pošto je ova obala pitomija, putevi prolaze uz more, ali za razliku od jučerašnjeg putešestvija, ništa vam ne zaklanja pogled do mora, jer ovde rastinja još uvek nema i ova obala je nekakav prelaz između divlje i krševite zapadne i zelene i pitome istočne obale. Ovakava kombinacija nam se najviše dopada.

Lekovita plaža KsigijaNajveće mesto u ovom predelu je Alikes, koji ima dugačke plaže u kombinaciji kamenčica i peska. Tu se nismo zadržavali, jer je valjalo u pristojno vreme stići na sever. Usput smo naleteli na nekoliko zanimljivih plažica ušuškanih među stenama, a jedna od njih, Ksigija, može se pohvaliti vodom sa lekovitim dermatološkim svojstvima. Malo dalje je i Makris Gialos, za koju nam je Marija sinoć rekla da u prervodu znači dugačka plaža, što ona nikako nije. Njena ukupna dužina ne premašuje 300 metara, možete naći hlad među stenama, a prozirna je kao kristal sa bojama koje se kreću od svetloplave preko tirkizne, pa sve do oštrotamnoplave. Prava morska duga. Poseban šmek joj daje ostrvce u blizini, tzv. Mikro Nisi, koje odavde izgleda kao broš na prelepoj plavoj bluzi neke dame. Ono što nam je prijalo jeste da nije bilo mnogo ljudi, a nije bilo ni naših ljudi. Vredi se ponekad odmoriti i od najbližih.

Makris GialosOdavde kreću brodovi za Plave pećine, a neki nastavljaju i dalje, do Navagia, o kojem sam već pisala. Nismo stigli na svoj brod, ali nismo ni zažalili. Ceo dan smo proveli na ovoj plaži i siti se nakupali i nauživali. Ovde smo nekako našli svoj mir.
Kada je sunce već malo popustilo, bili smo spremni da krenemo dalje. Sada sledi meni najlepši deo Zakintosa. Krećući se ka severu, kao da ste se uputili do na kraj sveta. Sve je pusto, putevi su pitomi, more je otvoreno i vetrovito, a pogled puca na Kefaloniju, omiljeno letovalište za Grke. Ali ta Kefalonija se ne vidi jasno, već je obavijena izmaglicom, dok se ne vidi granica gde se more završava, a gde kopno počinje. Ceo prizor je nestvaran. Iz tog sna vas budi pokoja jedrilica koja tuda proklizi boreći se sa vetrom, a njena jedra se povremeno u toj borbi oglase, što zvuči kao pucanj. Na otvorenom moru je bilo i onih hrabrih, kojima skidam kapu. Nekoliko vindsurfera. Oni ne plove vodom, oni lete po njoj, na otvorenom moru.

Prelepa kućaCela ova obala je kao sa razglednica. Kućice kao bombone, kamene, na kamenitim obalama, okupane suncem i utopljene u cveće. Tako su romantične, ali i inspirativne.
Pre naše konačne tačke za danas, prolazimo pored mesta sa istoimenom lukom i ostrvom u blizini – Sveti Marko, mali uspavani gradić sa turistima kojima je potrebna izolacija i tišina. Meni ne bi smetalo da par dana ostanem ovde. I polako, krivina po krivinu, taverna po tavernu, pogled po pogled, uskim asfaltiranim putićima stižemo na kraj sveta.

Milica i svetionikA tamo… samo grčka zastava koja se energično vijori i mali beli svetionik. Osim fijuka vetra i talasa koji udaraju o stene ne čuje se nikakav zvuk. Sve deluje tako mirno, obala je takva da njom polako možete stići i do samog mora, ali opet ste tako daleko od svega. Strašan je osećaj biti usamljen i dalek, ali se iz toga dosta može naučiti. Ako hoćete makar na trenutak da vidite kako to izgleda, dođite ovde.

Vetrenjača kod taverneU blizini smo naišli na belu vetrenjačicu sa plavim prozorima, koja je radila punom parom. Pripada jednoj finoj tavernici na obali, čijim se stepeništem silazi do plaže koju nismo uspeli da vidimo, jer je sunce već polako zalazilo. Gladni i žedni, seli smo tu da se okrepimo. Devojke koje su nas uslužile su sestre iz Niša i došle su ovde da tokom letnjih meseci rade za jednu grčku porodicu. Iz agencije su ih obmanuli za smeštaj, jer su im obećavali da će biti u glavnom gradu, a ne u nedođiji, kako su one nazvale ovo mesto. Ipak, porodica u kojoj odsedaju je divna prema njima, uslovi za rad su dobri, kao i plata. I pored svega su zadovoljne, a svojim vedrim duhom i ljubaznošću su se sasvim uklopile u sredinu.

JedrilicaSunce je već uveliko počelo da zalazi i valjalo se polako vraćati nazad, jer nam je do kuće trebalo sigurno oko sat i po vremena, što i nije mnogo kada shvatite da se nalazite na sasvim suprotnim polovima jednog mesta. Međutim, pošto je usput mrak već pao, a mi smo ceo dan na nogama, stali smo da se odmorimo u Zakintosu, ujedno da vidimo kako grad živi noću. Glavni grad je u uskom a dugačkom pojasu raspoređen pored velike luke u kojoj pristaju razni brodovi. Pošto obožavamo vodu i barke, zastali smo tu da gledamo kako se jedna luksuzna jahta, u stvari luksuzan brod, uparkirava u luku. Sve je kao iz časopisa, belo, čisto, blistavo, organizovano. Na palubu izlazi posada u vidu uniformisanih pomoćnika, hostesa, kuvarica. Sve to lepo izgleda, ali je za mene ovakav vid luksuza bahatost. Da sam toliko bogata, kupila bih jedrilicu na kome bih mogla da oplovim Evropu i da uživam sa svojom porodicom. Ne trebaju mi nikakvi stranci na brodu, nikakvi šampanjci, niti kavijari, a o plazma televizorima i orgijanjima da ne pričam. Ma, ko zna čega na tim brodovima sve nema, ali i ne želim da znam. Znam samo da je ovo lepo videti i to je to. Realnost je za mene u mnogome drugačija.

Večernja sijestaGrad je pun turista, golih leđa, mirisa, šarenila, suvenira, hrane i pića. Volim ponekad da se izgubim u masi i da me niko ne primećuje.

Svraćamo u jednu radnjicu sa suvenirima i kupujemo muzičku kutiju koja je osvojila Ivana. Pravljena je po ugledu na stare drvene igračke, a vidim da se one ponovo vraćaju u modu, na radost mnogih. Šetnjica kroz grad nam pomaže i da sredimo utiske i spremimo se za spavanje. Putovanje od 15ak kilometara da našeg apartmana prošlo je brzo i posle kraćeg spremanja, uspavali smo se kao male bebe.

29. VIII 2008.

<<Početak dnevnikaSledeći dan>>

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *