Putovanje bez pasoša

KnjižicaNaslovila sam ovaj tekst po rubrici jednog našeg ženskog časopisa za koji smo Ivan i ja pre par godina radili. Cilj je bio predstavljanje drugačijih, zanimljivih i posebnih destinacija za koje nam nije bio potreban pasoš, što je značilo (a sada je posebno tako!) da smo u to vreme aktivno putovali isključivo po Srbiji i otkrivali ne tako poznata mesta, koja smo zatim predstavljali i drugima – Ivan fotografijom, ja tekstom.

Budući da je ova rubrika aktuelna već duže od pet godina, ne bi me čudilo da se većina destinacija, posebno onih za širu populaciju, isrpelo. Sva sreća pa postoje neki nepresušni izvori.

Mislim da sam ove zime putovala više nego ikada, i iako sam bila na mnogim mestima u Evropi, pa čak i u Africi, pasoš mi nije bio potreban. Ni novac, a ni previše energije. Knjige su mi bile dovoljne.

Ovo je godina u kojoj sam čvrsto rešila da konačno završim svoje studije i dam preostala dva velika ispita književnosti. Ono za šta sam mislila da će biti prenaporno, pretvorilo se u uživanje! U početku su predrasude učinile svoje, po hiljaditi put me koštajući dobre volje za odlaskom na predavanja, a samim tim me lišavale širenja vidika, uživanja uz knjigu u upoznavanja ljudi zbog kojih vredi truditi se i verovati da neke stvari nisu mrtve, naprotiv.

Imamo tu sreću da nam vežbe drži asistent Predrag Petrović, koji je, nasuprot profesoru, predstavnik mlađe generacije i po godinama i po pristupu književnosti kao umetnosti. Književnost sada posmatramo u drugačijim okvirima, u kontekstu celokupne kulture, gde su pored domaće i svetske književnosti uključeni i slikarstvo, film, muzika i uopšte čitava tradicija naše civilizacije, makar onoliko koliko je mi iz ovog ugla možemo sagledati. U svakom slučaju, naš asistent nam svojim širokim pogledom na svet otvara i ona vrata koja možda do sada niko nije otvarao. A svi znamo da zatvorena vrata najviše mame.

Elem, namera mi nije da vam prenosim naš program rada. Cilj mi je da vam preporučim knjiška putovanja, posebno ako vam se ona prava sada čine nedostižnim. Trenutno slušam kurs pod nazivom PUTOPISI. U pitanju je tako mnogo zanemarivana kategorija književnosti koja u sebi krije mnoge dragocenosti, a o kojoj ne možete slušati na mnogo mesta. To je odlična prilika da pored samog kretanja koje putovanja zahtevaju upoznate i predele, ljude, običaje, ali i velike srpske pisce, njihove ličnosti i njihova poimanja sveta. I naravno, tako ćete bolje razumeti i naučiti nešto više i o srpskoj kulturi, što je makar meni poslužilo da bolje razumem ovdašnje ljude i mentalitet, i u pozitivnom i u negativnom smislu. Možda Srbiju često olako pljujemo i zato što je nedovoljno poznajemo, a ovo je prilika da to ispravimo.

Evo nekih knjiga koje preporučujem:

Jovan Dučić, Gradovi i himere. Ovde spadaju Dučićeva pisma iz Pariza, sa Krfa, iz Italije, Egipta… posebno za one sa intelektualnim, superiornim promatranjem sveta, za koje je svet splet društveno-istorijskih okolnosti, u kom je najsjajnija tačka – žena!

Isidora Sekulić, Pisma iz Norveške. Nasuprot Dučiću, Isidora ide u severne, hladnije predele, gde se njen karakter i život savršeno uklapaju. Primer ženskog pisma srpske avangarde.

Miloš Crnjanski, Pisma iz Pariza i Ljubav u Toskani. Na prvi pogled, začudiće vas da ova dela uopšte spadaju u putopis, zbog svoje izrazite subjektivnosti. Sumatraizam ovde preovladava. Ceo svet postaje jedno. Za mene vrlo utešna i lepa konstatacija.

Rastko Petrović, Afrika i Ljudi govore. Interesantno je čitati kako je srpski pisac tridesetih godina prošlog veka video Afriku, a pre svega kako se uopšte osmelio tamo da ode i približi se crnačkim plemenima! Pisano vrlo živo, uverljivo, sa dosta humora. Sadrži izuzetne opise predela, noći i crnačke lepote, tj. njihovih tela. Ljudi govore je delo između putopisa i romana, kratak spis o malim, zatvorenim sredinama, koje su za jedne ljupke, a za druge ubistvene. Pobeda života nad svim ostalim. Rađanje pokreće svet. Dela Rastka Petrovića, jednog od naših najvećih avangardnih pisaca, možete čitati i na internetu.

Danilo Kiš, Izlet u Pariz. Ovde čitamo o onom Parizu sa crno-belih fotografija iz sredine prošlog veka, o Parizu koji je tada bio centar evropske kulture i umetnosti. Marsel Marso i Nostalgija u Parizu.

Vida Ognjenović, Putovanje u putopis. Ona je kao zvaničnik naše zemlje boravila u Norveškoj početkom XXI veka i to je bio povod da se seti sličnog boravka Isidore Sekulić u ovoj zemlji. Ovde čitamo razmatranja o putopisu kao književnom žanru, a posebno o savremenom putopisu.

Miodrag Pavlović, Daleka predvorja. Raznovrsna putovanja po Kini, Indiji, Evropi, kao i boravak na Hilandaru.

Srđan Valjarević, Komo. Primer savremenog putopisa, sa elementima romana. Putovanje jednog pisca iz jedne neobične zemlje u Italiju na jezero Komo sa nadom da će tamo nešto napisati. Na nama je da otkrijemo koliko je u tome bio uspešan.

Slobodno nam pošaljite razglednicu!

13 oдговора на “Putovanje bez pasoša

  1. Obozavam putopise svih vrsta. Sem Rastka Petrovica sve ostalo sam procitala, tako da me silno obradovao ovaj link ka njegovim elektronskim izdanjima. Pisma iz Pariza je jedna od onih knjiga koje mogu da citam po milion puta.
    Skoro sam procitala knjigu od Xiaolu Guo – A concise Chinese-English dictionary for lovers (ne znam da li je prevodjena kod nas). Jedna od onih za jedno popodne knjiga. Duhovita, jednostavna i opustena o Kineskinji koja odlazi u London da uci Engleski i zaljubljuje se u Engleza. Ali ono sto se meni toliko dopalo u istoj je nacin na koji ona dozivljava novi jezik, kulturu, obicaje, novu rasu ljudi. Kao da sam sama u prilici da upoznam London, ljude koji u njemu zive, kineski jezik itd.

  2. Ja kod putopisa uvek obratim paznju na nazive mesta, reka, planina, gradova… ljudi…U Isidorinim pismima me je odusevljavalo kad krene sa nazivima planina tipa Jotunhjem,ili onog cuvenog fjorda Hardanger…Nekada mi se cini da bi volela da pricam sve jezike sveta… 🙂

  3. Marice, baš si me obradovala! Mada, ako bih za nekoga pretpostavila da čita putopise, to bi sigurno bila ti, jer sam do sada mogla da primetim da su ti putovanja u krvi, kao i knjige, a putopisi su u tom smislu odličan spoj.
    Što se Rastka tiče, ja sam njega tek skoro otkrila i opasno sam se primila na čitanje njegovih knjiga, sada mi to prija. A sajt su mu odlično napravili, ima dosta interesantnih stvari, kao što je ona galerija njegovih crteža.
    Hvala na preporuci za Rečnik za ljubavnike, prošle godine je ta knjiga objavljena i kod nas, tako da ću iskoristiti uskršnje popuste da je kupim. A onda javljam utiske! Ovo što si ti napisala deluje vrlo primamljivo.
    Inače, u maju mi se nastavlja taj kurs o putopisima, pa ti javljam ako budemo čitali još nešto zanimljivo. 🙂

  4. JagodiceBobice, ja nazive naprotiv baš slabo pamtim i nekako ne obraćam pažnju na njih. Najviše volim taj kontakt sa ljudima, a što se toga tiče stvarno bi bilo lepo da znam više jezika.

  5. Evo jedne male preporuke za tebe i Ivana, kao i sve one koji vole Srđana Valjarevića! Reč je o jednoj njegovoj kratkoj priči (koliko je samo volim kao književnu formu!), a istovremeno i putopisu, koja je objavljena u okviru desetogodišnjice omiljenog mi dnevnog lista Danas. :)) Zove se „Putovanje do kraja teksta“.

    Skandinavija…

    http://www.danas.rs/dodaci/vikend/putovanje_do_kraja_teksta.26.html?news_id=113363

    Da nastaviš sa izveštavanjem – to se podrazumeva! :))

  6. Gil-Galade, upravo sam pročitala priču koju si mi preporučio. Baš Valjarevića i njegovu knjigu Komo sledeću radimo u okviru putopisa! Ovo mi je odličan uvod, jer Komo do sada nisam čitala. Ah, taj sever… koliko mi je odbojan, toliko me uvek nešto vuče njemu.

  7. Sva dela koja si navela su po mom mišljenju maestralna 🙂 hvala na podsećanju!
    dodala bih Protu Mateju Nenadovića i Nićifora Ninkovića koji u svojim delima takođe imaju delove putopisa koji su mene ostavljali bez daha ili zasmejavali, kada sam ih posmatrala iz današnje perspektive : )))

  8. Advokatice, Protu Mateju Nenadovića sam čitala, ali nisam previše oduševljena, a Nićifora Ninkovića nisam ni imala prilike da čitam. Meni je nekako ipak bliži 20. vek, ali videla sam da ti dosta voliš malo stariju književnost, starinu uopšte, u čemu ima nečeg romantičnog.

    S, izvol’te samo, na čitanje!

  9. Citala sam Komo jedino. Nekako slabije nase pisce citam, i stidim se zbog toga. Naravno, ovo otezava i cinjenica da trenutno sva moja literatura dolazi u engleskom izdanju, dakle cak ni nase prevode ne mogu da citam. Da se nadovezem bar sa strancima: Bill Bryson i Neither here nor there-putopis po evropi 80-90tih godina. Mnogo simpaticna knjizica.
    Moj omiljeni Will Ferguson: Hokkaido Highway blues. Japan ah Japan…
    I obavezno Gerald Durrell: Moja porodica i ostale zivotinje. Prirodnjacko-putopisno. Mnogo slatka knjiga.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *