Ne femkajte se oko feminizma


Moje ime je Milica i danas je ponedeljak.
Imam 34 godine, mama sedmogodišnje devojčice, udata.
Kod nas ne postoji adekvatni prevod sjajnog, prigodnog termina stay at home mom, a vidite, ja sam još uvek upravo to. To nije biti domaćica i nadgledati dete uz dreku i vrisku, dok prostirete veš i žonglirate sa šerpama, to je posvećenost detetu u najširem smislu te reči. A složićete se, deci u ranom detinjstvu nije bitno samo da budu uštirkani i uhranjeni, dok se mama hrani šarenim pilulicama zbog ludila od svakodnevnih, zamarajućih kućnih obaveza. Pažnja je ono što cenu nema, ali zato izgleda nažalost ima slab kredibilitet.

Što ne znači da nemam i svoj posao – s jedne strane radim kao asistent fotografije, s druge strane smišljam reklame.
Nisam neki ljubitelj spremanja hrane, u kuhinji provodim tek toliko da mi bude lepo što ću jesti, jer volim da jedem, svesna posledica koje mi izbijaju u predelu stomaka.
Nerazdvojna od bicikla i rolera. Knjige za čitanje i sveščice za pisanje.
Kao mala, najviše sam volela da se igram kaubojcima i indijancima.
U slobodno vreme volim da prčkam po maminoj i tatinoj bašti, da farbam drvenariju, a bogami i da sređujem čamac, menjam lagere na rolerima, otkrivam kako radi bicikl ili auto. Ne libim se da oko toga isprljam ruke i potegnem za alatom.
Volim dugačke trepavice, negovanu kosu i noktiće, pa se redovno igram doterujući sebe.
Uživam da vozim auto, mada mi ponekad teško pada što vozači umeju da trube i kada ne grešim, ili uzimaju sebi za pravo da mi dobace svašta, jer pretpostavljaju da neću izaći iz auta da se bijem sa njima. Jer sam žensko, rekla bih.

Ipak, živimo u XXI veku, u kome su žene dokazale da su dovoljno sposobne da rade mnogo važnih životnih stvari, najčešće paralelno i sinhronizovano. Nadasve vrlo uspešno! Kao i Likica, glavna junakinja knjige koja me je trgla i obradovala, mislim da ne moramo da budemo u obavezi da radimo bilo šta samo zato što smo – žene. Živimo u divnom vremenu, jer možemo da biramo da budemo ono što jesmo.
Kao majka jedne devojčice, često sebe podsećam na ovo. Jer jednog dana, kada bude porasla, od sveg srca joj želim da živi u svetu lišenom diskriminacija.

Zbog toga bi, makar za početak, bilo lepo zbaciti hrpu predrasuda o feminiskinjama, po kojima su one isfrustrirane ženske koje samo traže parče slave, razmećući se svojim golim dupetima, lezbejke razočarane u muškarce, iskompleksirane žene koje nisu uspele da se ostvare i s vremenom su postale i gore od muških… Ovo nisu moje reči, ovo sam s vremenom nakupila tuđe komentare, jedan deo njih. Grozno zvuče a na sve to su i neistine. Feminiskinje mogu da nam pomognu da živimo ispunjenije i dostojanstvenije. Slobodnije.

Zato je tu LIKica, trinaestogodišnja devojčica koju sam vam spomenula, koja stvari postavlja na svoje mesto. Furam feminizam je priručnik o feminizmu namenjen devojčicama, ali i (sad dižem dva prsta visoko!) ženama koje u vreme kada su stasavale u devojke, pa zatim i u žene, nisu imale knjigu iz koje bi učile o osnovama poštovanja svoje ženstvenosti (i ženskosti), i o snalaženju u društvu u kome se zna ko je glava kuće/društva, iako se potajno zna i ko je stub kuće/društva. O svom mestu u primarno muškom svetu. Namenjen je i dečacima, i tatama, i braći, koji žele da se približe svojim drugaricama, sestrama, ćerkama, i da probaju da vide svet iz njihovog ugla, jer i oni su ti koji delju našu stvarnost.

Ipak, ovde zapravo iščitavamo jedan moderan, devojački dnevnik, zavirujemo u stvarnost i svakodnevicu jednog odrastanja, ženskog stasavanja, sa svim lepotama i poteškoćama koje to doba u saradnji sa domaćim podnebljem donosi. Kroz njega latentno učimo šta je to rodna ravnopravnost, ženska prava, homofobija, reproduktivna prava, mizoginija, i uopšte – šta je to odrastati kao žensko u patrijaharnom društvu. Dnevnik ove “zlatne devojčice” uči nas da prepoznajemo neke pogrešne, davno utemeljene a sada vladajaće pretpostavke i uverenja, diskriminacije koje vrebaju iza svakog ugla, i onda kada ih postanemo svesni, da ih polako, s vremenom i strpljenjem, kao i našim ponašanjem i stavom, da ih polako menjamo.

Evo nekih praktičnih pitanja do kojih sam usput došla:

Zašto je sramota reći da se danas loše osećam jer sam dobila, i zašto je za muža kupovina uložaka ženi — herojski čin?
Zašto se za ženu koja ostaje kući uz dete kaže da “ne radi”, i zašto nekad i tate makar ponekad ne probaju da (ne) rade isto?
Zašto se kaže da su žene loši vozači, dok se za bahate muškarce kaže da samo vole brzu vožnju?
Zašto su ženski izlasci galantni i raskalašni, dok su muški samo potreba za odmorom?
Zašto je no-no za ženu da se zaljubi, a za muške je to samo zov prirode?
Zašto se za muškarca sa balonom od stomaka i zakrečenom higijenom, koji nosi majicu u ruci i gologrud se šepuri kejom kaže da se samo čovek opustio u šetnji, a za devojku koja spusti bretele da se osunča kaže da je šmizla i namiguša?
Zašto bronzane medalje sportista blješte jačim sjajem u medijima od ženskih zlatnih?
Zašto su žene najbrojnije na studijama književnosti, i uopšte, dokazano najviše čitaju beletristiku, a profesori na istom fakultetu su mahom muškarci, a i ako bacimo pogled na police u knjižarama, čini se da mahom muškarci pišu knjige?
Zašto žena pozira, dok se muškarac samo iskazuje?
Zašto i tate nemaju prava na porodiljsko?
Evo, ni ja ne znam. Ali znam da je ljubav ženskog roda, dok je rat muškog. Izvinite, samo kažem.
Što ne znači da sugerišem kako žene treba pokore svet. Ali malo isticanja ženskog principa svakako ne bi bilo na odmet.

Na Likicin blog se, na kraju knjige, nadovezuje i praktičan pojmovnik, teorijski priručnik o svim onim pojavama koje je Likica kroz svoj dnevnik u praktičnom smislu spomenula. Kroz takva objašnjenja i pojašnjenja i mi ćemo sutra lakše prepoznati neke iskrivljene, pogrešne pojave u životu svake od nas. I probati da napravimo mesto za sebe, ono koje istinski zaslužujemo.

Feminizam nije važan zato što treba da dokaže da su žene superiorniji pol, već da pokaže kako su žene u većini oblasti ravnopravne sa muškarcima i da se dva pola međusobno dopunjuju, i da je njihova priroda i snaga dovoljna da takođe pokreće svet. Uostalom, da više ne okrećemo glavu od istine da i danas, kao i u istoriji, ženska imena, iako često neispisana, stoje u mnogim segmentima ljudskog delovanja.

Pokrenite malo svoju znatiželju. Otkrićete divne ženske priče iz širokih oblasti sporta, nauke, umetnosti, medicine, obrazovanja, muzike, humanitarnog rada, arhitekture, avijacije… Nemojte da vam bude teško, guglajte malo i po prošlosti i po sadašnjosti. I, naravno, svojom rečju i delima, ali i svojom bogatom prirodom, širite dalje.

Nadežda Petrović. Isidora Sekulić. Anica Savić Rebac. Milena Pavlović Barili. Jelisaveta Načić. Milunka Savić. Mileva Marić Ajnštajn. Ivana Španović. Ana Oros. Amelija Erhart. Marija Kiri. Rozalind Frenklin. Neti Stivens. Simon Bajls. Jusra Mardini. Vivijen Kubos. Bitriks Poter…

Hajde, dodajte i vi nešto na spisak, ovo može da potraje.

*Knjiga o kojoj sam pisala: Furam feminizam, autorke Lamija Begagić, Marina Veličković, Ana Pejović, Kreativni centar 2017.

2 oдговора на “Ne femkajte se oko feminizma

  1. Милице, леп текст сте написали и треба радити овакве и сличне ствари на промоцији феминизма, који је у суштини један покрет за слободу свих! Књигу сам купио својој тринаестогодишњој братаници и једва чекам да чујем њено мишљење. Ово Вам пишем и да бих Вам упутио и једну добронамерну критику. Понављам написали сте један добар текст, чији увод није обећао из два разлога. Први је јадиковка како не постоји aдекватан српски превод за stay at home mom. По мом мишљењу прави превод је само мајка или мама. Други разлог је да сте овом јадиковком Ви произвели не-тако-феминистичку класификацију мама, где једне жонглирају са обавезама, пилулама и фрустрацијама, док су друге, попут Вас, посвећене комплетно деци и задовољне. Мајке су мајке, жене су жене, људи су људи, и све ове категорије долазе у разним облицима, сви греше, уче… Оно што им је заједничко јесте да сви желе да буду слободни и у случају мајки ја бих (ако ми дозволите, мада нисам мајка) рекао желе најбоље својој деци. То се постиже и учењем да су мушкарци и жене равноправне, да су жене које воле да се зову домаћицама и оне које посежу за енглеским терминима да би дефинисале свој положај – жене, да су мајке које остану кући са децом и оне које раде три посла како би омогућили нормалан живот својој деци, оне које имају једно усвојено дете и оне које имају шесторо деце – једноставно све су мајке! Не дозволите себи и сутра свом детету да упаднете у ту идеју да сте бољи од других. Сви смо ми лепи, паметни и добри на неки наш једниствен начин. Свако добро!

  2. Hvala vam, Nebojša, na ovom detaljnom komentaru. Drago mi je što vam se moj tekst dopao.
    Bojim se samo da se nismo razumeli. Cilj mi nikako nije bio da se poredim sa drugim mamama, ili da sugerišem da postoje dobre i manje dobre, tj. loše mame, ili da žene uopšte treba međusobno da se porede. Naprotiv, žene treba međusobno mnogo više da se podržavaju, i štite, i uče jedna od druge.
    Poenta je da je „posao majke“ vrlo plemenit i lep, iako zahevan i sa sobom nosi mnoge izazove. Ipak, u društvu kada se neko etiketira jednostavno sa „mama“, to često ima negativnu konotaciju. To je žena koja sedi kod kuće, domaćica, nekreativna, pasivna, posvećena dosadnim svakodnevnim poslovima oko deteta, bez prostora za samoostvarivanje, često marginalizovana, neinteresantna. Upravo sam ciljala na to kako to nije istina. I kako je važnost „posla majki“ nepravedno srozana i zapostavljena. A nažalost, često i same žene podrugljivo gledaju na druge žene, koje su odlučile da ostanu kod kuće i rastu sa decom.
    Veliki pozdrav!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *