Kad stasaju krokodili


Svet je odavno detinjstvu oduzeo njegovu nevinost. Naše generacije su možda rasle okružene cvetićima, leptirićima i horom kolibra, dok istina ni približno nije bila tako lepršava i šarena. I u vreme kada smo mi bili samo nestašni, radoznali klinci, okruženi indijancima i kaubojcima, ukrasnim salvetama i spomenarima, oko nas su tinjali ratovi – oni kućni, porodični, pa oni skriveni, latentni ratovi u jednom zatvorenom, izolovanom društvu u kome su živeli mnogi željni letenja. I veliki, surovi ratovi koji su se uveliko zahuktavali spokojnom detinjstvu iza leđa.

Da, nikako nije sve bilo tako bajno kako se sada, poneto našim uspomenama i nostalgijom čini, ali sve što je iskakalo iz te savršene slike u koju su verovali pripadnici Odraslih, ili su se makar pretvarali da veruju, smatrano je za tabu temu. Ššššš, ima stvari o kojima se ne priča, ćuti, ne spominji to, okreni glavu, niko ne sme da zna da postoje problemi. Niko nas nije učio da su poteškoće sastavni deo života, i da i one nečemu služe, pa i da se kao svaka prirodna pojava prevazilaze. Ali mi smo kišu uvek doživljavali dramatično, ne znajući da sve što treba da uradimo jeste – da ponesemo kišobran i pazimo kako gazimo.

Savremena dečja književnost nudi nam malo realniju sliku, koja i pored toga ne gubi na svojoj lepoti. Pored cvetića, trila-la-la i opojnih mirisa, u književnost su se ušunjala i čudovišta, i oni najgori – tihi, nevidljivi neprijatelji, poput ćutnje i nemira. Odmah da vam priznam da sam uz novu knjigu Vesne Aleksić Krokodil peva plakala, koliko sam se i smejala. Jer i plač je lekovit koliko i smeh, posebno kada imate nad čim i da se rasplačete. Ja imam. Ponekad te beskrajne tišine Atakame iz knjige progovore iz mene. I iako nemam uvek hrabrosti da sama pokrenem reči, to nekad neko drugi uradi za mene, kao u ovom slučaju.

Knjiga me je najpre kupila potpisom autorke. Vesna Aleksić je jedna od mojih omiljenih domaćih autorki za decu i mlade, jer piše razumljivim jezikom, onim na kome dišu i govore njeni junaci, osobeni akteri našeg doba i vremena. Rastući sa decom a ne pored njih, ona ne prećutkuje ni jednu njihovu malu radost, ideju ili zapažanje, prelomljeno kroz iskrenost i otvorenost detinjeg srca. Ovo je meni sada svakako njen omiljen roman, potpomognut i nošen krilima pastelnih, vedrih, svedenih ilustracija Maje Veselinović kojima se uvek radujem, jer drugačije ni ne može. Savremena knjiga za decu je lepa i u vizuelnom i u tekstovnom smislu.

Kupila me je bogatim svetovima svojih junaka. U njoj oni žive u jednoj beogradskoj bašti, i pomalo svuda po svetu, i iako su preko dana u poslovnom odelu, poslepodne popuštaju kravatu i čitaju stripove, čuvajući zajedničke male tajne, proučavaju tajne svemira, mnogo i brzo pričaju, a još se brže zbunjuju i zaljubljuju. Tu su i bake i dede, svako sa svojim karakterom i pogledom na stvari, najbolji prijatelj preko ograde, početak škole, usamljenost, kućni ljubimci, nove nepoznate, zastrašujuće reči… Ovu priču nam priča Danica, sedmogodišnja devojčica koja budnim okom posmatra dešavanja u kući, dok istovremeno i sama prolazi kroz svoje male, detinje drame i lepote detinjstva. A svima njima zapravo upravlja krokodil. Onaj mali krokodilčić koji se sa svilenog veza na posteljinici za bebu koja samo što nije stigla preselio u inkubator — prvo da se bori za život, a zatim i za ozdravljenje.

Eto, zbog toga me je konačno i nepovratno kupila. Time je raskrinkala još pregršt ratova. U mom slučaju, samo je započela lavinu sećanja na iste. Imate porodicu koja živi srećno, spokojno, ušuškana u svoju malu oazu od ljubavi. Jedan poziv, ili jedan redovan pregled u trudnoći, okreće svet naglavačke. Tišina nastala od tog šoka ravna je muku u kome obitava duh strepnje, straha i iščekivanja. Mnogo sati, dana istih. Čitava večnost, čini se.  A život negde teče paralelno – život sastavljen od reči, zalogaja, bledih pogleda i teškostečenih osmeha, sunca, sna i koraka, u pozadini nastavlja svojom uhodanom melodijom.

Krokodilče se ipak uselilo u dom od ljubavi. To mu je bilo savim dovoljno da ozdravi, iako u ovu jednu malu misao staje mnogo učenja, obijenih pragova, ispevanih pesmica i odigranih igara. Mnogo rada, rekli bi stručnjaci, iako mi se ova reč uvek činila prestrogom, budući da ona pripada nekom drugom svetu, onom u kojem vladaju odrasli. Mislim na one odrasle koji s vremenom zaborave šta su prioriteti, ili pronađu sebi neke nove. Pažnja usmerena ljubavlju i igra nešto su sasvim drugo, to je rad na koji ovde mislim. To je govor koji dete razume i onda kada vlada najdublja tišina. Od njega se raste i ozdravlja.


A ratovi… Ako vam niko nikada nije rekao, jer je to no-no tema, ili je hteo da vas zaštiti, ja vam neću činiti tu medveđu uslugu. Posle ratova, kada nastupi doba blagostanja, dolazi vreme obnove, a ne povratka na staro stanje stvari. Tada se ponovo gradi sada neki novi grad, a možda i samo varošica, ali nije ni bitno dok u njoj ima onoga što vam je potrebno da budete srećni. U tom vremenu lečimo rane, dok neki ožiljci nastavljaju da bodu i bole s vremena na vreme. Učite da živite u novim okolnostima i da idete dalje – i posle izgubljenih predmeta, utrošenog vremena i rastanaka. Život teče dalje, ali sada drugačijim ritmom, uz zvuke neke druge pesme.

Jer sada naš mali krokodil peva. A to je ono što je najvažnije.

*Na prvoj slici, knjiga je naslonjena na belu haljinicu sa vezenim cvetićima. To je Sunčicina prva haljinica, u kojoj smo je izneli iz bolnice. Sašila ju je i ukrasila baka Duška, od materijala koji joj je ostavila druga baka, Slavenka, koju Sunčica nikada nije upoznala. To je najmanja i najslađa haljinica za bebe koju možete da zamislite.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *