Jedan dan kod Notosa

Poseban šmekDanas je dan samo za uživanciju, koju neki popularno zovu blejanje. Sedimo kod Notosa. Zapravo, ja sam udobno zavaljena u jednu od njegovih platnenih ležaljki, držim računar na nogama, slušam kako trska šušti pod naletima vetra koji je danas jači nego obično. U pozdini se čuje neka tiha pop-rok muzika, kroz bujno rastinje se na desetak metara nazire more, a drvene perlice veselo lupkaju u šanku, obuhvatajući ovu atmosferu opuštenošću i bezbriznošću. Ivan fotografiše i usput gunđa kako je ovde trebalo da dođemo ranije, a ne da sedimo kod kuće. Ja se ne žalim ni za to, jer mi je atmosfera u apartmanima prijala, kao i uvek. Lepo je osećati se kao kod kuće, u pravom smislu te reči. Kuća bi i trebalo da predstavlja mesto gde se osećate sigurno, opušteno i gde bez straha ostvarujete svoj puni potencijal. Da li to svako može da postigne kod svoje kuće? Ne bih rekla, nažalost.

Lefki je veliki pozerLefkija još nema na vidiku. Taj nikoga ne čuje i ne sluša, a veseo je i pun života. Čim se bude probudio i pridigao iz nekog hlada, dojuriće ovde da mi se uvali u ležaljku i grize mi sve što držim u rukama. Takvo je to malo čudovište.
Malo ispred nas, na ležaljkama ispod suncobrana od palminog lišća, leže dve bakice i čitaju knjige. Nigde nisam videla toliko čitača koliko na plažama. Sigurno tu ima pomodarastva, ali mnogi uspeju da izdvoje vreme za čitanje samo tada. I ne samo vreme, već i sebe. Čitanje zahteva koncentraciju i rasterećene emocije, a pretpostavljam da u savremenom životu toga nema na odmet.

Pravo mesto za odmorUpravo je to ono o čemu razmišljam od jutros. Razlika između velikog grada, poput Beograda, i jednog mediterasnkog ostrva kao što je ovo. Srbi važe za gostoljubiv narod, ali mislim da imaju mnogo da uče da bi bili gostoljubivi kao Grci. Naravno, pričam o Grcima sa ostrva, za ove iz Atine i drugih većih gradova ne znam, jer tamo još uvek nisam bila. Mada, naši Atinjani su stvarno mnogo fini. A ono na čemu im najviše zavidim je iskrenost, otvorenost i opuštenost. Svi se mi trudimo, ali njima je to prirodno stanje. Život u gradu je postao i suviše neprirodan. Jurimo ka nekoj čistoti i savršenstvu i time se odvajamo od svega što nas čini ljudima. Sebe sam oduvek smatrala neposrednom osobom, ali dolazak ovde me je razuverio i ubedio u suprotno. I te kako premeravam svaku svoju reč, iz straha da me neko ne shvati pogrešno, da nekog ne uvredim ili da ne ostavim dobar utisak, ne mogu da se potpuno opustim i stalno postoji neki crv sumnje šta bi bilo ako… šta ako se desi to i to… I tako dalje. Svi smo mi duboko isfrustrirani, a to donekle može da se trpi. A onda počne sistem da puca po šavovima, da gradimo svoje mehanizme odbrane koji često vode još lošijem životu, ili čovek odjednom bukne, pukne, a to šta će sa njim kasnije biti zavisi od okoline, njegovih kapaciteta, pa i od sreće.

Ležaljke na NotosuŠto se mene tiče, ne bi mi smetalo da živim na ostrvu, da se bavim turizmom i da sam pola godine aktivno okružena ljudima, da se bavim poslovima u bašti, da gajim masline, da zimu provodim u pustom gradiću baveći se onim što volim, ideći u šetnje i osmišljavajući kako da što bolje ostvarim nadolazeću sezonu. Možda će sada neko reći da bi to svako mogao, svako bi bio sposoban da se navikne na bolje. Ali ja mogu nabrojati nekoliko osoba iz svoje okoline kojima bi bilo dosadno i to ih ne bi ispunjavalo. Grad možda jeste prešaren i bučan, ali nekome ta buka odgovara kako ne bi čuo sebe. U tišini se telo i duh bune, a nije svako spreman da ih sasluša.

Ivan i LefkiStalni gost kod Notosa je i Karpuzi, naš komšija iz Castella. Sutra se vraćaju za Italiju, pa želi da se nauživa koliko može. Karpuzi je pravi Italijan, što znači da je vrlo krupan, nasmejan, šaljivdžija je i očajno zna engleski. Ivan i ja nismo izdržali da se slatko ne nasmejemo kada je objašnjavao Kosti, šarenookom dečku koji drži Notos, kako mu je za ovaj put bilo potrebno van tauzand gazolini. Ko razume, shvatiće. Inače, Karpuzi se jedan deo vremena izgubi, napuštajući plažu, a kasnije smo saznali da ode da spava u kolima, kako svojim neprirodno glasnim hrkanjem ne bi uzbunio raju koja pokušava da odmori. Pošteno se islikao i izgrlio sa svima, da bi na kraju njegov auto pognute glave nestao u maslinjacima.

A nama je Kostina mader spremila girice, koje smo u slast pojeli. Sa Kostom smo se siti ispričali. Notosu je ovo prva sezona, a Kostin san je da jednog dana ovde napravi mali muzički festival, jer se i sam bavi muzikom, a ima i prijatelje iz tog sveta, posebno zato što je dugo radio za Radio Zakintos. I on nam je potvrdio da je zimi na ostrvu prelepo, a njegova pojava i priča potvrđuju da njemu ovde apsolutno ništa ne fali. Veče smo proveli mirno i fino, a ja sam shvatila da sam baš zavolela ovu porodicu. Nadam se da će uvek biti ovakvi.

3. IX 2008.

<<Početak dnevnikaSledeći dan>>

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *