Tračak svetlosti

Cartier BressonPonovo je došlo vreme kada se, nakon perioda istinske ili lažne ušuškanosti, priča o krizi. Nije to samo ona novčana kriza, jer u današnjem društvu nemati para znači biti suštinski dobro poljuljan. Nije li to još jedan dokaz da sve gradimo na pogrešnim temeljima? Do sada se nebrojeno puta moglo videti da moćni pojedinci upravljaju običnim čovekom. Možemo li se od toga otrgnuti i sami sebi ulepšati život, ne dopuštajući drugima da ga stalno na isti način truju? Otrcano zvuči, ali sitnice život znače.

Kada jednom zauvek izbacite televiziju iz kuće, zatvorite dnevne novine, ili makar neke od njihovih rubrika, zatvorite uši za trenutno moderne fraze i priče koje u krajnjoj liniji nemaju nikakvog smisla, iako vam se u tom trenutku čine vrlo suvislo, stvarate dragocen prostor na kome možete da podignete ono što poželite, bilo to seoska kućica sa baštom, šator ili ultramega moderna vila.

Zima me uvek uvuče u neke neobične vode, to je period kada volim da krstarim gradom, posebno onda kada je hladno i kada napolju nema mnogo naroda, u potrazi za neobičnim mestima i ljudima. Subkultura trenutno cveta. Možda i nije sve tako loše kao što izgleda. Inspiracija za lep život možda nije iščezla.

U Francuskom kulturnom centru nedavno je završena izložba fotografija Kartijea Bresona, francuskog fotografa i umetnika slobodno mogu reći celokupnog 20. veka (izvinite, najviše mrzim kada mi neko preporučuje ono što je već prošlo, a upravo je to ono što ja sada radim!). Budući da ovo mesto u blizini mog fakulteta, koji sada svakodnevno posećujem, čvrsto rešena da ga u što kraćem roku završim, nekoliko puta sam svraćala da uživam u fotografijama. Svuda je čovek, u svim krajeva planete. Bresonovog čoveka morate zavoleti, uvek vas makar malo dotakne ono što mu se dešava. Pre otprilike 4 godine, neposredno nakon što će u Provansi umreti tik pre svog 96og rođendana, trebalo je da dođe u Beograd na otvaranje svoje izložbe koja je tada bila u Cvijeti Zuzorić. Nije se pojavio, ali se u moje sećanje dobro urezalo pismo koje je poslao da ga pročitaju na otvaranju. Nikada neću prestati da se divim ljudima sa takvom životnom energijom i poletom. I pored svega što je prošao, krećući se celom zemaljskom kuglom po mnogim ratovima, krizama, ali i po raspevanim mestima, ostalo je u njemu nešto što nije prestalo da veruje u ljude. I u svet. Njegove fotografije sada možete pogledati na sajtu agencije Magnum. A što se tiče inspiracije i stvaralaštva na svim nivoima, Breson je rekao: „… Upravo se štednjom sredstava i zaboravljanjem samog sebe dostiže jednostavnost izraza.“ To ne treba zaboraviti posebno danas, kada se pogrešno misli da isključivo dobar materijal i oruđe čini dobro delo.

Takođe, kraft blogovi su otvorili čitav novi svet za mene. Možda se na prvi pogled čini da su ljudi izgubljeni i prazni, ali ako malo zavirite u tuđe kreativne radionice, prva misao će vam biti da ste ostarili od briga i lupanja glave o zid. Mnogo je onih koji prave izuzetne stvari, počevši od modnih detalja i sitnica za ulepšavanje prostora, do naizgled nebitnih stvari koje u svakodnevici i ne primećujemo, a koje mogu da nas usreće.

Beograd je pun dešavanja. Uzmite neki od besplatnih vodiča za kulturu, prošetajte malo i zavirite u mesta koja obično ne primećujute. Stavite vodič u džep, pa zamislite da ste turista u rođenom  gradu. Otvorite neka neobična vrata, nikako ne zaboravljajući fotoaparat da sve to zabeležite. Čaj ili kafica u nekom tek otkrivenom kafiću ili splavu tada će biti još slađa. Možda usput nekoga i upoznate. Steknete prijatelja. Ili se zaljubite.

Što se mene tiče, ovih dana sam okružena Crnjanskim, posebno zato što pišem rad na temu sumatraizma. Imam mali dar za vas, jednu prelepu rečenicu iz Dnevnika o Čarnojeviću:

Sve što su činili tvrdio je da negde, daleko, na jednom ostrvu ostavlja traga. A kada bi joj rekao, da sad od njenog strasnog osmeha dobija jedna crvena biljka na ostrvu Sejlonu snage da se otvori, ona bi se zagledala u daljinu.
Ona nije verovala da sva naša dela utiču tako daleko, i da je naša moć tako beskrajna. A on je verovao još samo to.

A ja imam svoju dozu za danas. Večeras je koncert Darka Rundeka. :)

13 oдговора на “Tračak svetlosti

  1. Mnogo si tema ovdje otvorila. 🙂
    Ali koliko vidim sve imaju neku jedinstvenu crtu, promjena, uraditi nesto sa sobom, uciniti nesto novo, pronaci ljepotu tamo gdje se ne bi ocekivalo.
    Mogu samo da potpisem i da kazem da to ne bi trebalo da ide u vidu savjeta, po principu „mogli bi ste“ vec u vidu imperativa – morate!
    Covjek koji ne mijenja svoj temelj je, ili jako sretan covjek zato sto je nasao pravi vid zivota, ili potpuno promasen i uz to nesvjestan svoje promasenosti. Ne treba vjerovatno praviti neke velike promjene, ali male i spontane su uvjek dobrodosle, pa time i nekako neophodno.
    Malo se vrtim u krug, bolje da stanem 🙂
    P.S. Rundek je bio savrsen.

  2. Što se tiče te promene, stvarno se ovaj tekst nekako nadovezuje na tvoj. Za neke promene nismo svesni ni da su nam potrebne dok do njih ne dođe. Mnogo je lep osećaj kada uspeš da promeniš perspektivu gledanja na stvari. Ne da natakneš rozle naočari, već samo da se makneš par koraka dalje. Ipak, neko ne može da se mrdne sa mrtve tačke i ako se trudi. Ali postoje i oni koji NEĆE da se potrude. Najgora varijanta je da ne budu ni svesni da nešto treba da urade.
    A ja sam bila lenja, nisam pročitala tvoj tekst o Rundeku. Odoh sad da to uradim. 🙂

  3. FKC je prepun raznih deshavanja tokom godine, mene najvishe interesuju ona vezana za stripove i filmove, dodushe…

    Sve si ovo lepo rekla…samo shto se zbog jurnjave za parama one vazne stvari chesto zaboravljaju. Ipak, shetnja, ili pice s drushtvom u nekom od omiljenih kafica mi je svetinja.

    Inache, kad smo kod vodicha, navikao sam na YC, ali – kako ti se svidja Ivanov novi City magazin? Bash me zanima, obzirom da si i ti bila redovna na Hronici urbanog pokushaja. :)) Dobar je sadrzaj, mada me malo nervira stalno ponavljanje fraze „urban“ u svim rodovima… :)) A YC mi sve gori iz meseca u mesec, mislim da vishe necu ni kupovati, poslednja dva broja sam uzeo chisto iz navike…

  4. I da, S je ovo super rekao za promene: „…male i spontane su uvjek dobrodosle, pa time i nekako neophodno.“

    Jedno te isto, makar bilo idilichno, mene ne drzi dugo. Dakle, zaista stalno otkrivanje nekih novih slatkih malih stvari daje iznova smisao zivotu. :))

  5. Gil Gal, pravo da ti kažem, malo mi sva ta jurnjava za parama često liči na dobar izgovor. Neosporno je da nije lako danas zaraditi koru leba, ali kod nekih ljudi to preraste u uzrečicu, a onda odu kući, sednu pred tv i češkaju se, umesto da se malo organizuju i nateraju da urade nešto iole drugačije. Znam i one koji se ubijaju od rada, pa uvek nađu vremena i za prijatelje i sebe.

    YC odavno ne kupujem, posebno od kada postoje i drugi, a posebno oni besplatni, vodiči. Mnogo mi je nekako isfoliran i isforsiran, a ako bih dodala još malo para, mogla bih da kupim i neki kvalitetniji časopis, mislim pravi časopis, a ne vodič. Ne znam jesi li video onaj Singidunum Vikli? Možeš da ga pokupiš u bibliotekama, kafićima, pekarama…

    Za Ivanov vodič ne znam šta da kažem, ali kao prvo moram da primetim da mi se format, pa i kvalitet časopisa, nimalo ne dopadaju. Imala sam prilike da vidim samo prvi broj, i tada mi je bio nekako praznjikav. Nemam pojma kakav je sada, ali verujem da je napredovao. A ni meni se ne sviđa to forsiranje urbanosti. Kao da kultura i dešavanja u gradu nisu postojali pre tih mističnih odrednica. Inače ne volim sebe da svrstavam u bilo koji tor.

    Inače, mladost i leži u tome biti radoznao i stalno pronalaziti nešto novo. Ma mi mladi smo face. :))

  6. Jeste da me niko nije pitao, al htio bih se ukljuciti u pricu o magazinima. 🙂
    Podrska za Singidunum Weekly, jeste manji od ostalih izdanja tog tipa (ali zato i pokriva manji period, tj. samo nedjelju dana), ali je zato precizan, ima skoro sve potrebne informacije, a ni tekstovi im nisu losi.
    Sto se City Magazina tice, format je bas nezgrapan, a tekstovi variraju, bude par dobrih, ali i dosta ocajnih (a akcenat koliko vidim je vise na tekstovima nego na dogadjajima) i osim rijeci urbano, forsiraju se raznorazne kombinacije anglicizama sto je poprilicno ruzno i smeta. Tako sam prvi put cuo za sintagmu gender-korektan film. Kao da je tesko reci polno-korektan. Sve to nekako previse upada u oci, i sva ta prica o urbanim ljudima je isuvise odbojna.

  7. Pa, meni se upravo to i ne dopada, jer mi magazini tog tipa liče na prezentaciju nekih urbanik umetnika, ili onih koji bi to voleli da budu. Često se kroz tekstove želi pokazati koliko neko zna, a ne da se neko namami da ode nešto da pogleda. U slučaju koji si naveo pretpostavlja se da svako mora da poznaje francusku feminističku teoriju, ili šta već, ja nisam dovoljno pametna. Terminologija je često takva da prosečan, a i natprosečan čitalac mora pogledati u rečniku značenje pojedinih reči, ili mučiti se da prokljuvi šta je pisac hteo da kaže. Da ne govorim o nekim rubrikama kojima tamo u stvari i mesto nije, ali se to nameće kao nešto što je potpuno in, a ti se mula ako to ne smatraš takvim.
    Ipak mislim da vodiči kroz grad treba da su namenjeni široj populaciji, a ne samo onoj koja je u fazonu, najgrublje rečeno.
    Naravno, postoje i oni koji ti stvarno nešto i pruže, pa i u tim časopisima o kojima sada pričamo. Ipak, mislim da Singidunum daje upravo ono što i treba da pročita u jednom vodiču kroz grad.

  8. Ko kaže da Šojic nije bio vizionar, ovo se „dešava“ krajem 80ih:

    “Recesija, ta opaka boljka hara i razjeda privređavanje, Amerika već određeno vreme kuburi z budžeti, japanska se berza ljulja kao mala lađa na uzburkanom okeanu, Nemačka privreda posrće zbog ovo njihovo ujedinjenje, a bogami gospođe i gospodo ne cveta cveće ni u naše preduzeće.

    Dolazi vreme reorganizacije, transformacije i sistematizacije. Ja bih sad mog’o da iznosim određene pravce u reformu i za razvoj od naše preduzeće ali vidim da je Mile izneo prasiće iz furune, a zna se da prasići nisu ništa naročito kad se o’lade.

    Pa neka skratimo.“

  9. Pero, gde se seti Šojića! :)))
    Jes’ vala, nećemo valjda pustiti „prase“ da se o’ladi, dok se mi bavimo suvišnim stvarima. Reforma se iovako odvija sama od sebe. 😉 Zato, živeo život!

  10. Lep tekst, pre svega kvalitet i nacin tvog pisanja. Uspela si da nekim kratkim i jasnim recenicama das smisao onoga sto si htela, kroz dodatak o fotografijama Kartijea Bresona.
    E sad, ajde da uradimo mali presek naseg drustva. Koliko je mladih pa uzmimo i starijih spremno da se odrekne nekih jeftinih zivotnih navika? Malo, jer je sistem vrednosti (jako los) takav kakav je u nasem drustvu.

    Recimo, imas 25/26/27 godina (nebitno) i ti kao mlada osoba, u stvarima kao sto je izlozba fotografija pomenutog umetnika, pronalazis tracak svetlosti, ono sto te navodi da dan moze da se provede i zanimljivije od uobicajenog i ustaljenog tempa. Koliko je mladih spremno da tako zivi? Da se recimo odrektne zla zvanog Pink, ili bilo koja druga televizijska programska sema. Koliko mladih devojaka ce idola i smisao zivota u nekim drugim stvarima, a da to nije Seka, Ceca, Brena i ostala kompanija. Koliko starijih ljudi ce pre izaci da se proseta po gradskom parku nego da sedi pored TV-a i gleda Grand?
    Jednoj 25-togodisnjoj devojci je u proseku bitno: da nadje nekog koga nece voleti zato sto je to on, vec zato sto je on poznat medju drugima. Kakva setanja i kakvi izlasci po mesecini, daj vodi me u kola, volim kozna sedista. :))

    I ne samo to, vec mnogo sto sta drugog. No, ionako na te teme sistema vrednosti naseg drustva moze da se pise i prica do beskonacnosti, mi ne mozemo promeniti nesto sto je evidentirano kao normalan nacin zivota – i tako se i deca od 15-16 godina pocinju da ponasaju da im na prvom mestu bude uspeh u pevanju i snimanje CD-a.

  11. Ooooooooooooo, vidi ti taj sneg… tek sad primetih novi izgled – bas po meri i godisnjem dobu :)))

    nego sta ce ti ono gore cvece – kako nije smrzlo :)))

    trebala si da „metnes“ nekog dedamraza ili jos bolje babamrazicu :))) sad mi je dosla super ideja za to – ali nemam vremena da se bakcem sad oko toga… tako da ostaje kako je tako je.

  12. Ivane, drago mi je da ti se sviđa snežni dizajn. Cveće mirno stoji jer je sleđeno. 😉 Ostalo nismo hteli da kačimo, da ne pretrpavamo, najbitnije je da ima snega. A ti ne budi lenj, pa malo sredi svoj sajtić i nakači neku baba Mrazicu, taman da češće svraćaš. 😛

    Na sistem vrednosti se može koliko-toliko uticati, iako je to vrlo teško, jer loših uticaja ima sa svih strana. Još bismo mogli da budemo srećni da je jedini izvor zla Grand… mnogo je otrova koji se serviraju svakodnevno i u malim količinama, ali ako ih ne prepoznaš, mogu načisto i nepovratno da te unište. Na sistem vrednosti se može uticati preko roditelja, preko škole ili fakulteta, ali i preko raznih akcija koje danas i nisu toliko retke kod nas. Samo ih ne treba izbegavati i valjalo bi im prići bez predrasuda, koje su sledeće najodgovornije za postojanje malograđanštine i nakaradnosti u društvu.
    Ipak, nije sve za svakoga. Neko nešto ne može da oseti ili doživi, niti to želi. Na kraju krajeva, ima čari i u tome što sam otkrivaš neke ne tako poznate stvari. Uvek je najlakše stopiti se i biti u masi, ali je to i najdosadnije.

  13. Aha, cvetici su se zaledili. To neko otporno cvece na mraz :))). Sto se tice sredjivanja, neka hvala, nemam sad vremena – znas kako kazu: „Ne goji se prase u oci Bozica!“, tako da ove godine ce ostati takav kakav je, mada ne znam da li si videla onaj moj novi music blog , tamo sam „metnuo“ sneg – imas plugin za to, pa makar da bude u nekoj toj zimskoj atmosferi.

    Na kraju krajeva, ima čari i u tome što sam otkrivaš neke ne tako poznate stvari.

    Hm, ja bih to smatrao smislom zivota. E da, pa ako ja planiram da pronadjem „hladnu fuziju“ (da’l se tako kaze, nemam pojma), onda moram da otkrivam nepoznate stvari… odoh poceo sam da lupam, a ja sam poznat po tome da ne lupam gluposti. hahahah :)))

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *