Gutljaj za drvo

Naša terasa
Uz sam Savski nasip, tamo gde su pre tridesetak godina nikle niske trospratnice okružene mirom i zelenilom, na nekoliko dečjih koraka do šetališta, na prostoru po kome su se šćućurili ti mali blokovi kakvi se danas ne bi mogli ni zamisliti, nikla je jedna bašta.
Sunčica je bila tek minijaturno mladunče kada je jedan od prizemnih stanova, onih koji se mogu pohvaliti i ogromnom okućnicom po kojoj se svaki put igra moja mašta, kujući za sada neostvarljive planove šta bi se sve tu moglo napraviti – elem, jedan od tih stanova počinjao je da se menja. Terasa je preuređivana, zidovi su se umili svežom bojom, napravljena je mala rampa za kolica, zamenjena je ograda i sve je odisalo čistoćom i redom. Ali nije se na tome završilo. Tu ova priča tek počinje.

Kao preko noći nikla je nova trava, mlada, mekana i na pravu meru za mala stopalca potšišana. Pojavilo se novo drveće. Bile su to neke neobične sadnice, što čupave, što one sa okruglom krošnjom, neke izdužene i krhke, i neke sa neobičnim lišćem. Živa ograda je prerasla u mali vrt od orlovih noktiju, koji mirišu na veselo doba godine. Usput su se gde-gde ugnezdile i klupice nastale od preoblikovanih trupaca. I stočići. Postojeće klupice su prefarbane, a njih su odmah isprobala deca, koja su se prva poradovala ovom parku za igru i odmor. Stari teniski i košarkaški teren su obnovljeni, a male leje sa cvećem dobile su sveže boje. Danas su u ovoj bašti dobrodošla deca, koliko i penzioneri, i četvoronošci, i oni koji slave rođendane, kao i oni koji prave hipster-žurke sa akustičnim gitarama. Još jedan dokaz da zelene površine nikada ne izlaze iz mode.

Naš park na savskom keju

Svakog dana smo pri našim redovnim šetnjama tuda prolazili i uvek bih se setila Vajldove priče o Sebičnom Džinu, u čijem parku su deca volela da se igraju. Ovo je očigledno bio neki dobar džin, ili ko god je već bio tvorac vrta koji se svakog dana dopunjavao. Kopkalo me je ko stoji iza svega toga.
Nije prošlo mnogo vremena, kad smo upoznali dotičnog gospodina. Iako sam od tada mnogo toga lepog i plemenitog o njemu saznala, biće dovoljno da kažem samo da je on zapravo jedan naš veliki doktor, čovek pun znanja i zasluga, koliko i duha. Gospodin u pravom smislu te reči.
Elem, uvek volim da ga sretnem. Najčešće je to dok predveče protrčavam pored njegovog malog raja, u kome ga je milina videti kako brižljivo i predano radi. Ponekad ide sa kosilicom i udubljen u svoju malu putanju, pravi ravnomerne šare po travi. Ponekad makazama izravnava nestašne travke ili oblikuje krošnje drveća koje tek kreće u život.
Prošle godine smo se upoznali onda kada smo poželeli da mu poklonimo prvu sadnicu ginka kojeg smo dobili na poklon i koji je otada životario na našoj terasi. Videvši kako je lep osećaj obilaziti drvo koje je iz tvojih skvrčenih uslova zasađeno na neko srećnije mesto, odneli smo mu još tri sadnice. Gledamo to drveće kako raste, mrštimo se kada bahatošću ili nepažnjom strada, i usput od Čoveka učimo da prepoznajemo vrste drveća i kako se ono održava. Što se mene tiče, usput učim još o mnogočemu, s pažnjom otvorenim očima, poput nekog zainteresovanog đaka u prvoj klupi.
I tako, i sinoć sam ga srela.

– Jeste li videli drveće duž keja? Do kraja blokova mnogo je sasušenih sadnica… Nadam se da to drveće nije mrtvo, da ga nisu ubile vrućine. Sećam se da je prethodnih godina Gradsko zelenilo prolazilo tuda sa malom cisternom i zalivalo.
– Ne, ne, ove godine nisu nijednom prošli. Kažu – apeluje se da se voda štedi i da se bašte ne zalivaju. Kao da biljkama, kao i čoveku, voda nije potrebna. Probao sam da se nagodim sa njima – da im kupim potapajuću pumpu i da se voda crpi direktno iz Save, upotrebljavajući se tako za zalivanje sadnica čijim su se sađenjem prošlih godina hvalili. Nisu pristali. Kažu – ta voda nije higijenska!
– I? Šta vama daje motiv? Neretko vam iz pakosti nešto unište, ganjate se sa Zelenilom Nadređenima da vam ne diraju plodove vašeg rada, praktična pomoć je vrlo skučena…
– Ja ovo radim zbog sebe. Ovo je moje parče mira, moj odušak. Ovo je moj ventil. Dodatno me raduje da to i drugima znači.
I tako ja odrolah dalje, sa nekim mirom u grudima. Ne može se čovek svuda davati, svaku nepravdu ispraviti. Ali ono malo što odabere da uradi za sebe, i za druge, treba da radi sa punom uverenošću i ljubavlju. I najmanja doza srećno stvorene energije se računa. Više nego čvrsto uverenje. Mnogo više.

Bašta Kod ČovekaPre neki dan jedno vekovima staro drvo je posečeno, zarad višeg cilja, kažu. Videli smo da bi neko nešto slično čuvao kao svetinju u Drvo puno priča. Ali ovakav huliganski gest ne mogu da tumačim ničim drugim do željom zlih i moćnih da na sitnima pokažu svoju Moć. Zdrava logika tu se ni u obrisima ne nazire.
Svakodnevno loši klinci iz kraja ubiju još poneko. Valjda u pokušaju da dokažu svoju snagu na tek stasaloj mladici, ako nikako drugačije.
Gradsko zelenilo u svojim zelenim uniformicama ispija hladne napitke pored svojih dotrajalih mašina, čekajući naređenja od bosova koji u rashlađenim prostorijama ne čitaju mejlove, niti podižu slušalice. I po starom, dobrom običaju – ne odgovaraju nikome, do svojim sitnim interesima.
To je sve stara priča, i ja nisam mnogo pametna što sam sada obelodanila ono što već svi znaju. Nije teško pričati o svojoj ogorčenosti, ali nije ni bogznakako produktivno.
Ono što je novo je saznanje da se posle napisanih poruka, potpisanih peticija, upućenih molbi, izgovorenih psovki na račun svih onih kojima je ekologija samo salata uz masan, obilan obrok, strasnih rasprava, da je posle svega toga mnogo lakše, i lepše, uzeti stvar, pardon – koficu – u svoje ruke.

Jutros smo nas dve ženske, svaka sa svojim šeširićem, manja svakako sa lepšim, i naoružane jedna damskom koficom, druga balonom od 5 litara vode, krenule u onu našu staru, dobru, utabanu šetnjicu pored Save. I ovog puta sam primetila tragični bilans suvog lišća svuda oko nas. Umesto grča u stomaku, i nemoći koja preti da s vremenom razori duh, rekla sam Sunčici da izabre drvce koje joj se najviše sviđa. Da mu damo da pije vodice. I ono je žedno, znaš.
Nadam se da ćemo mu ovom vodicom koju uspemo nas dve da dovučemo do nasipa – jedna odlučna mama, i jedan mali pomoćnik koji se bori da održi ravnotežu sa koficom koja se njiše u nepredvidivim pravcima – iskreno se nadam da ćemo mu pomoći da preživi vrućine koje same po sebi nisu nenormalne, koliko je postao nenormalan odnos ljudi prema svemu živom.

Ako bi me neko sutra pitao: A šta je sa svim drugim drvećem, jer samo u istom kraju je stotine onih koje niko neće zaliti, koje će svenuti pod usijanom zvezdom? Pa taj vaš maleni doprinos neće ništa značiti u moru svele vegetacije!, imala bih samo da odgovorim sa: Ovom jednom drvetu će značiti.
To je za moju dušu – moj odušak, moj ventil. I dete će time, sigurna sam, nešto važno naučiti.
A nekome će, majku mu, i naš osmeh biti vredan.

Da završim sumatraizmom? Rado!

Sve što su činili tvrdio je da negde, daleko, na jednom ostrvu ostavlja traga. A kada bi joj rekao, da sada od njenog strasnog osmeha dobija jedna crvena biljka na ostrvu Sejlonu snage da se otvori, ona bi se zagledala u daljinu. Ona nije verovala da sva naša dela utiču tako daleko, i da je naša moć tako beskrajna. A on je verovao još samo to.

9 oдговора на “Gutljaj za drvo

  1. Da bi spasila šumu, moraš spasiti drvo. 🙂
    Iskreno se nadam da će vaše korake pratiti komšiluk, isto kao što je vas komšija inspirisao. Bilo bi divno da svaki stan izabere jedno svoje drvo, i krene da ga zaliva. Uskoro bi ta vaša obala bila gušća od prašume.
    A sledeći put kad dođem upoznaću te s mojim omiljenim drvetom, u zamenu očekujem da me predstaviš tom vašem. 😉

  2. Ne zna se tačno kada su deca iz naselja počela da organizuju svoje prve skupove pod lipom.

    A bilo je to sigurno već onda, kada se pod nju moglo sesti i na nju osloniti a da se ona, pod težinom dečijeg tela, ne povije.

    Lipa je brzo rasla. U svega nekoliko plodnih godina, nedugo pošto je posađena, izrasla je u neobuzdano i ćudljivo drvo. Raširila se, i visinom, počela da kači i ruši crep i oluke zgrade. Tada su joj i vrhovi grana što udaraju u prozore, surovo i nevešto potrkesani, zbog čega je sa te strane, u kratko vreme, ona onako nezgrapno i srasla u gustu, kudravu krošnju.

    Te jeseni, posle seče, kada je sve lišće opalo, ličila je na nekakvo olindrano derište, ukoreno i zauzdano. Potkresane grane štrčale su iz stabla, nazubljene poput kopalja i helebardi. Ni sneg se na njima, te zime, nije pošteno zadržao, već su onako gole i skvašene, svojim pretećim izgledom, zijale u stanove i sobe.

    Ali već sledećeg proleća, s prvim toplim vremenom, lipa se vidno oporavila. Po skresanim granama nicali su pupoljci i ubrzo je svaku granu, ponovo prekrivalo zelenilo.

    I, kao da skriva i ispašta tuđu sramotu, sada se činilo da je lipa sama od sebe onako asimetrično izrasla i da je stanari, zarad svog sitnog komfora, nisu ni sakatili.

    I koliko je sa jedne strane ona bila ukroćena, toliko je, sa druge strane, pružala grane duboko u poljanu, i pravila najdeblji hlad u okolini. Po tim se granama do u minut moglo reći, koje je doba dana, jer bi one, kao kazaljke na satu, bacale senku na rupe u zemlji, kao na brojke.

    Priroda, čini se, uzvišena u svojoj milosti, kao da uvek pronađe način da čoveku služi i da mu se kao zlostavljano dete uvek vrati, ma kako je on svojim nedelima rušio i terao u patnju.

  3. Čale, gde je tebi tvoj blog?

    I kada ćemo držati tvoju knjigu u rukama? 🙂

    Mnogo mi je lep ovakav tvoj komentar.

    Priroda nas voli.

    Kao i tebe tvoja drugarica. :*

  4. Drago mi je da ti se svidelo.

    Knjiga, ko zna, mozda tek sledece godine…pisanje, to je hod uz trule merdevine…

    Blog – jedva da znam da ostavim komentar na blogu a ne da vodim sopstveni…cini mi se cak ponekad da bi mi jedna Remingtonka bolje lezala pod prstima od Toshbine tastature…

    Poslednju recenicu iz odlomka u prethodnom postu slobodno mozes da prikljucis onim mudrim mislima u vrhu bloga – imas moje odobrenje 😉

    Ljubi tu malu botanicarku pa se vidjamo uskoro, nadam se !

    <3

  5. Slucajno naleteh na ovu stranicu i citam redom..Divno pises,o divnim temama. Obozavam Novi Beograd kraj iz savu ,kraj gde sam nekad zivela..Za mene najlepsi deo Beograda ,svako drvo ima svoju prici,svaki deo ima svoju dusu..Cak mi se cini da su i ljudi bolji i kulturniji nego igde..A dokaz su bas komsije kao vas kog vi imate..U svakom ulazu mislim da je po neki takav..

  6. Hvala ti, Gorice, na lepim rečima, samo ti čitaj i uživaj!
    Ja sam mnogo vezana za ovaj kraj, najviše zbog Save, ona je nekako neodvojivi deo mene. Ima ovde divnih ljudi koji vole prirodu i koji žive nekim sporijim ritmom, posvećeniji su plemenitim sitnicama, a to je za mene lek, i hrana.
    Nego, kad se vraćaš u svoj stari kraj? Da, ovde je i za decu preeeleeeepo!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *