Sve češće čujem rečenice tipa „kako je nekad sve bilo lakše…“, „sećam se bezbrižnih vremena…“. Ovih dana mi sve to odzvanja u lobanji, i shvatam gorku istinu, da je zaista nekada bilo lakše, bolje, boje su bile intenzivnije, zvukovi i glasovi umilniji… gotovo uspavljujući. Pitam se zašto se to dogodilo? Gde je nestala magija?
Klackajući se danas u gradskom prevozu, bila sam u prilici da sedim pored devojke koja je čitala neki raznobojni časopis. U jednoj rubrici, posvećenoj nailazećem Danu zaljubljenih, pisalo je: “Na taj praznik, Dejv nije mogao da izbegne svoje poslovne obaveze, te je svojoj dragoj Kejt posredstvom kurirske službe poslao ogromno plišano srce, visoko oko dva metra, ukrašeno retkim uvoznim cvećem i dragim kamenjem, u vrednosti od mnogo hiljada dolara…” Zaista dirljivo. Možda je on ispao veliki džentlmen i možda bi njegov postupak zadivio milione žena željnih ljubavi na planeti Zemlji, ali u mojoj sobi za njegovo srce ne bi bilo mesta. Ni u mom srcu za njega.
Kada je moj jako dobar prijatelj konačno video ovaj moj blog, optužio me je da patim od neumornog i bolesnog optimizma. Da, to je moja dijagnoza.
Da li ste ikada razmišljali o tome da legnete da spavate, a zatim se ujutru probudite kao potpuno nova osoba? Možda vam se to nekada i desilo. Meni jeste. Danas.