Družeći se, svakoga dana otkrivamo nešto novo, nove načine da svoju svakodnevicu učinimo lepšom, jednostavnijom, zdravijom, prisnijom. I baš sada, kada je vreme takvo da kuća postaje sve manje interesantna, dok se napolju otvara čitav jedan novi svet, dobili smo našu maramu za nošenje. Tek sada pravo istraživanje može da počne!
Duga je ovo godina. I velika, ogromna. U nju je stalo toliko stvari, koje će se sigurno godinama u meni slagati i pronalaziti svoje mesto u fiočicama života. A svakako mi ni na kraj pameti nije bilo da ću se u roku od 5 meseci dvaput poroditi. Doduše, prvi put je bio pravi, kako kažu, onaj dokumentovani na jednom papiru A4 formata, čije ožiljke osećam negde duboko u stomaku i još dublje u srcu. Drugi put je bio po telo bezazleniji, ako izuzmemo uzbuđenje od kog su mi prsti trnuli, a po dušu je bio spasonosan. Držala sam svog dragog podruku i hrlila ka Suncu koje se razlivalo napolju, iza onih teških vrata. Tako bih ja opisala svetlo na kraju tunela. Sa korpom u kome je spavala naša devojčica, bežali smo kući. Osvojili smo život.
Sa malim-velikim zakašnjenjem objavljujem nešto što se desilo pre 18 dana – konačno smo svi troje kod kuće! A za kašnjenje na Cvrkutanju imamo i razlog!
Mislim da je vreme da Cvrkutanje vrati svoj stari sjaj – devojčica nam je sve jača i polako se bliži dan kada će doći svojoj kući! I dok mama peče zanat na Institutu, presvlačeći i hraneći naše malo-veliko blago, uz obavezna maženja, tata ukrašava sobu, kreči, kupuje ukrase i osnovne potrebštine. A red je i ovde da se javi.
U poslednje vreme sve više se govori i piše o našoj prvoj banci humanog mleka, a moje današnje otkriće grupe koja podržava svaku akciju koja se na nju odnosi, podstakla me je da napišem par reči iz svog ugla – sa pozicije majke čije je dete jedno vreme jelo donirano mleko, i sa pozicije majke koja već više od dva i po meseca donira svoje mleko.