Nikada se nisam razumela u verske praznike, ali se rado sećam kako smo ih kao klinci proslavljali. I uvek sam volela taj period od ulaska u novu godinu do otprilike polovine januara, kada su uglavnom svi bili kod kuće, kada sam mogla da spavam koliko hoću, da gledam dečje filmove, dočekujem goste, posebno se radujući svojim vršnjacima, jedem kolača koliko želim, i da idem kod bake i deke na selo, gde vlada topla, vesela zimsko-praznična atmosfera.
Istina je da živimo samo u jednom skromnom novobeogradskom bloku i da je naš stančić neprimetan i izgubljen u betonski maskirnim zdanjima, u kojima često izgleda kao da i ne žive ljudi. Ako bi neko podigao pogled visoko, na jednom od gornjih spratova ne bi primetio ništa neobično. Istina je i da naš stan nema kamin. Pobogu, kome još treba kamin da bi doživeo zimsku idilu?
Ne znam jesam li postala razmažena. Muka mi je kad treba da idem u grad. Ne mogu više da podnesem gužvu, sivilo, gladne pse na pločniku koje poneki idiot u prolazu šutne, ljude koji šetkajući pljuju i češu se. Iznerviram se kada mi stari auspuh baci crni oblak u lice. I kada mi nalickana kola ne dozvoljavaju da u miru pređem ulicu. A ponajviše, ne mogu da podnesem saobraćajni kolaps…