Verovatno spadam u one koji veruju da se sve okreće, kruži i uvek najzad vrati na svoj početak. Kada bismo na kraju, ispunivši pun krug, došli na isto mesto onakvi kakvi smo i krenuli, rekla bih da je ideja o cikličnosti pun promašaj. Srećom, ove kružnice ne iscrtavaju se na istom mestu, niti su uvek iste ili čine savršen krug. One se razbacuju po nepoznatom prostoru, trepere i rastu, neke od njih se susreću i seku. Nije svaki krug ponavljanje. Već i novo rađanje.
I can’t believe the news today. Oh, I can’t close my eyes and make it go away…Noćas nisam spavala. Pa i onda kada bih počela da padam u san, pred oči su mi izbijale neke mutne, nejasne, u crno obojene slike. Sanjala sam kako pečem palačinke, i kada treba da ih okrenem, one se drže zalepljene za dno, a zatim počinju da crne po ivicama, nagrizanje se širi, dok konačno one ne počnu da gore stravičnom brzinom… A ja samo stojim, posmatram nemoćna ovu scenu i panično pokušavam da sredim situaciju, da uradim nešto, dok se na kraju, užasnuta, ne predam, nikada ne uspevajući da se pomirim sa činjenicom da neke stvari nikada neću uspeti da razumem i da nikada neću moći da utičem na situaciju kako bih pomogla onima kojima bih volela.