Ne volim nedelje. Ne samo zato što je sutra početak nove radne sedmice, već zato što je ovaj dan često nekako pust i dosadan, a i nekako mi ne miriše lepo. Skoro sam u Zabavniku čitala kako je veliki beogradski dobrotvor Nikola Spasić bio sujeveran za utorak i smatrao je da ništa veliko i važno tada ne valja počinjati, niti raditi. Upravo je takav moj odnos prema nedelji i baš zato se trudim da mi ona prođe što zanimljivije. Jučerašnji dan ima sve kvalitete da promeni moje mišljenje o nedeljama.
I can’t believe the news today. Oh, I can’t close my eyes and make it go away…Noćas nisam spavala. Pa i onda kada bih počela da padam u san, pred oči su mi izbijale neke mutne, nejasne, u crno obojene slike. Sanjala sam kako pečem palačinke, i kada treba da ih okrenem, one se drže zalepljene za dno, a zatim počinju da crne po ivicama, nagrizanje se širi, dok konačno one ne počnu da gore stravičnom brzinom… A ja samo stojim, posmatram nemoćna ovu scenu i panično pokušavam da sredim situaciju, da uradim nešto, dok se na kraju, užasnuta, ne predam, nikada ne uspevajući da se pomirim sa činjenicom da neke stvari nikada neću uspeti da razumem i da nikada neću moći da utičem na situaciju kako bih pomogla onima kojima bih volela.