Pričao mi je kako je čitao o novom dostignuću svetskih psihologa – da bi čovek neometano funkcionisao i bio srećan potrebno mu je najmanje tri minuta dodira dnevno. Naravno, u to ne ulaze usputna češanja u hodniku, gurkanja u prevozu, pa ni rukovanje sa onima kojima ruku radi forme moramo pružiti, jer ne smemo da iskliznemo iz opšteprihvaćene norme i onoga što se od nas očekuje.
I tako su oni živeli srećno do kraja života… Iskreno verujem u bajke, pouke koje nam one donose i život koji nam nude. Ipak, neke bajke su nam ili pogrešno prenošene ili loše tumačene. Pre svega mislim na one koje se tiču idealnih ljubavi, ili ljubavi uopšte. Još dok su male, devojčicama se serviraju priče o prinčevima na belom konju koji ih spasavaju od zle sudbine. Dečaci maštaju o toplim, dobrim i čistim ženskim dušama (i telima!), sanjaju o uvek savršenoj ženi koja će ispuniti svaku njihovu želju. Mislim da su ovakve predstave o ljubavi zeznule mnoge. Realan život počinje tamo gde se bajke završavaju.
Večeras sam želela da pišem o putovanju u prošlost. Da zajedno zaronimo u detinjstvo i da se setimo svega onoga što je obeležilo neke kako izgleda daleke godine, ali mi sada nije do osmehivanja. Jedna nova, treperuća zvezda se pojavila na nebu. Već neko vreme pomno pratim dirljivu i ljubavlju ispunjenu priču o Cicibelli, koju je sa nama podelila Studena. Kroz ovu priču, koja se nakon mnogo truda i nade okončala pre par dana, od Studene možemo naučiti još neke, vrlo bitne stvari… Cicibellu nikada nisam imala prilike da vidim uživo, da je dodirnem, pomazim, niti da joj pomognem da ozdravi. Ipak, zavolela sam je i radovala se njenom ozdravljenju. Koje se nikada nije desilo. Počivaj u miru, milo lane.
U subotu 22. marta su bili Mladenci. Mnogi su ih trpali u usta, pozivali se na njih želeći da praznuju, da se zabave, okoriste, najedu, i što je najbitnije – da ispoštuju našu staru, često nejasno poznatu, spsku tradiciju. Pitam se samo koliko je njih uopšte znalo šta zapravo predstavlja taj praznik, ali da to znaju mnogo pre nego što su odlučili da ga slave, tj. da je njihova odluka da ga slave proistekla iz toga što osećaju taj praznik i što se obeležavanjem istog poštuju duboka lična uverenja i stavovi. Znam da su na taj dan sigurno mnogo o njemu naučili, neki preko novina i televizije, a neki iz ličnog iskustva. Eto, mi smo u subotu baš lepo proslavili Mladence. Onako kako su roditelji i drugi hteli.
Klackajući se danas u gradskom prevozu, bila sam u prilici da sedim pored devojke koja je čitala neki raznobojni časopis. U jednoj rubrici, posvećenoj nailazećem Danu zaljubljenih, pisalo je: “Na taj praznik, Dejv nije mogao da izbegne svoje poslovne obaveze, te je svojoj dragoj Kejt posredstvom kurirske službe poslao ogromno plišano srce, visoko oko dva metra, ukrašeno retkim uvoznim cvećem i dragim kamenjem, u vrednosti od mnogo hiljada dolara…” Zaista dirljivo. Možda je on ispao veliki džentlmen i možda bi njegov postupak zadivio milione žena željnih ljubavi na planeti Zemlji, ali u mojoj sobi za njegovo srce ne bi bilo mesta. Ni u mom srcu za njega.