Te divne, nevidljive žene


Jednog proleća slučajno smo se srele na semaforu na Terazijama. Obe smo na crvenom čekale da pređemo ulicu. Odmah sam prepoznala taj mio lik. Bila je to moja „ratna prijateljica“, kako između sebe volimo da se šalimo. Zajedno smo ležale u bolnici čuvajući naše bebe, čekajući da ozdrave. Krevet do kreveta, glava do glave, delile smo brige, vesele trenutke nepretka i otkrića, delile smo i tišine.
Vrisnule smo od radosti što se vidimo i zagrlile se jako, i dugo. Znate i sami, zagrljaji poseduju sopstveni, prefinjeni govor, i što sam starija, sve mu više verujem.

Ratne drugarice

Naravno, prva zajednička tema: Kako su nam dečica? Lepe vesti, sve je prošlo, idemo dalje, joj sećaš se kakvi su pikavci mali bili, ona je prohodala, on je baš živahan, ma sve je sada super, da ne poveruješ kako su porasli…
– A ti, kako si?
Iza tog toplog pogleda i prijateljskog osmeha, osetila sam tišinu, koja me je uplašila, tim pre što mi je bila poznata. Samo, ona ju je nekako lako pretvorila u reči.
– Posle svega, Milice, kako sam? Posle traume, iščekivanja, borbe, vežbi, pitanja, posle svega toga, ne znam kako da odgovorim na to pitanje… Znaš, pitam se, kada vidiš sve to izbliza, kada osetiš tu bol i bespomoćnost zbog svog deteta koje se bori za život… posle svega toga, ko smo mi uopšte?

U prolazu

Na ulici, kada su same, iste su kao bilo koja druga žena. Ili devojka, jer među njima ima i vrlo mladih.
Proći ćete pored njih, noseći u glavi svoju muziku, svoje misli, svoje probleme svemirskih razmera, nehajno kao pored bilo koje druge studentkinje, domaćice, poslovne žene, mlade mame.

Tek kada su sa decom, primetićete ih. Jer, njihova dečica su drugačija. Od druge dece, od vas.

Ako niste od onih koji stalno gledaju nekud tik iznad glava prolaznika, očekujući od sveta jedino da oni sami budu primećeni, uputićete im znatiželjan pogled, nežni osmeh ili ćete možda predugo piljiti.

Ako ih poznajete, želećete da im priđete, da im se javite, da ih, prvo bojažljivo, a zatim i otvoreno, pitate sve što vas interesuje. Da učinite za njih neku sitnicu, onako u prolazu. Pridržite im vrata ili ponesete kese iz prodavnice. Da detetu poklonite čokoladicu, ili da je čupnete za kikicu i kažete joj da je slatka.

Ako ste im prijatelji, imaćete svoje mišljenje, to je sasvim sigurno. Bićete ponosni na svoju drugaricu, bodrićete je, pitaćete je kako je i kako provodi svoje majčinstvo, jer znate da je to najviše zaokuplja. Razumećete je, ponekad stidljivo dati i neki predlog. Ili ćete se, iz pristojnosti, držati po strani.

Ako ste roditelj, baka i deda, brinućete. Biti malo tužni, malo razboriti, malo ponosni, ponekad ljuti, suzdržani, pa srećni.

Ako ste država, imaćete toliko prečih stvari na tapetu.

Mame sa posebnim potrebama

Mame koje imaju decu sa posebnim potrebama, i same su žene sa posebnim potrebama.
Samo da znate, mnoge od njih su divne žene. Kažem vam, jer sam poslednjih godina upoznala mnogo njih. One su doktorke. Profesorke. Slikarke. Inženjeri. Kuvarice. Žene sa sjajnim smislom za humor, tople žene, lepe žene, snalažljive, koje vole da čitaju, programiraju, plešu, glume, putuju, do besvesti se igraju sa decom i prave najlepše kolače na svetu.

One su mnogo teže došle do potomstva — lavirintima, preko trnja, nekim mračnim putevima, o kojima ne žele mnogo da pričaju, jer čemu? Njihova deca zahtevaju više brige i pažnje, više zalaganja, svakog dana. A neka od te dece nažalost nikada neće ozdraviti.

Žao mi je što najveći broj njih često pati zbog tuđe nezainteresovanosti, neznanja ili predrasuda.
Zbog kojih se često osećaju marginalizovano, nevažno.
Kao da su nevidljive.

Ovim divnim ženama zajedničke su tri stvari: imaju drugačiju decu, pune su ljubavi i… umorne su umorom koji se često ne vidi spolja, ali koji ume da peče iznutra. One sakupljaju sve plemenitosti ovog sveta kako bi ga neutralisale. Zato su to ponekad, uprkos svemu, najvedrije žene koje ćete sresti.

Umor iz srca

Ne, stanite, nije to onaj umor: daj sebi tri sata oduška, sipaj mirišljavu so u kadu, lezi ranije u krevet, spavaj osam sati i ko nova si. To je umor nastao od:

1. Dugotrajnog nespavanja (jer dete ko dete, ima svoje potrebe, a njihovo dete ima veće, tj. ima ih više)
2. Brige (ako svaki roditelj brine, one brinu mnogo više, i za to imaju realne razloge)
3. Rada (one ne samo da provode vreme sa svojom decom, već ih vode kod mnogih lekara, sa njima mnogo vežbaju i često moraju i same mnogo da uče, i imaju beskrajno strpljenja)
4. Tuge, straha, neizvesnosti (nekoga mnogo volite, a kako da mu pomognete?)
5. Usamljenosti (njihova svakodnevica je drugačija, a njihov pogled na svet formiran je životnim i emotivnim okolnostima koje najveći broj ljudi nikada nije iskusio)
6. Nevidljivosti

Na sve ovo treba dodati i to da mame dece sa posebnim potrebama imaju dodatne izazove u pronalaženju posla i uopšte iskazivanju svojih talenata i veština, teže dolaze do slobodnog vremena, ulažu dodatnu energiju da očuvaju svoju emotivnu vezu ili brak… Uostalom, ako vam je stalo, slobodno pitajte svoju dragu drugaricu. Svakako će se obradovati vašoj pažnji, a i vi ćete znati kako da joj priđete.

Hej, nego i za taj umor postoji jedno sjajno rešenje.
Dok i sama na sebi stalno istražujem načine da se ublažim roditeljski burnout, koji je tako svojstven mamama koje imaju decu sa posebnim potrebama, dok čekamo da se država načine i uloži dobru volju da pruži pomoć sa svoje strane, tu su prijatelji. Ako poznajete nekoga ko spada u ovu nežnu kategoriju, ili ako nekada niste smeli da pitate, ili niste znali kako da nam priđete, evo par smernica. Hajde da kada u guglu ukucamo Special needs mom, ne izlazi prvo Depresija.

Možete da budete kap njene energije

1. Uzmite svoju drugaricu za ruku. Povedite je u šetnju, neobaveznu šetnju bez reda i plana. Ili je povedite tamo gde vi volite da idete, bilo to salsa, klizanje ili svirka. Skoknite na kafu, ili dunju. Ćutite dok slušate svoje korake, ili brbljajte o svemu i svačemu. Pri tom nikako ne mislim na izveštaje lekara ili na teret obaveza i odgovornosti i brige i koječega. Umesto toga, neka padne neki trač. Predlog za knjigu ili film. Ideje za osvežavanje odeće, laka za nokte ili frizure. Izmaštavanje nekog putovanja, lokalnog ili egzotičnog.

2. Uzmite svoju drugaricu za ruku. Pitajte je kako je njeno dete. Ne, ne mislim na to kako napreduje i šta kažu lekari. Pitajte je šta voli da radi, čemu se raduje, u čemu vam dupe pomera. Kako bi samo lepo bilo da se ponekad i vi uključite! Da dođete da se poigrate sa detetom, da ga pričuvate dok vaša drugarica ode na depilaciju ili na džoging. Da njeno dete odvedete na kolače ili u parkić, ili izvedete na predstavu na koju vodite i svoju decu.

3. Uzmite je za ruku. Recite joj da nije ni za šta kriva. Da će sve biti okej, i ako ne bude super, nije ni važno. Recite joj da je sve to život i da ona, da oni, imaju pravo na njega kao bilo ko drugi.

4. Samo je uzmite za ruku. Podsetite je da je majčinstvo jedan veliki deo nje, ali da u njoj ima još toliko toga da istraži, razvije, voli, pokaže. Budite joj vetar u leđa da svoju ljubav uloži u još nešto, u još nekog. Dovoljno ste pametni da znate da se ljubav davanjem uvećava.

5. Nikada, nikada, ali baš nikada nemojte da sudite ili imate neko svoje tajno negativno mišljenje koje ona može da prozre. Ne povređujte je dodatno. Umesto toga, na njen osmeh svojim dobrim raspoloženjem dodajte šljokicu više. A njene kržljave i pogurene dane očistite kao metlom. Ne dajte joj da preterano vrti neke loše misli, ma koliko se one činile realnim. Nema ništa realnije od optimizma.

Budite jedna kap energije u moru umora. Ta kap, osetila sam, ima magičnu moć da se brzo širi.

5 oдговора на “Te divne, nevidljive žene

  1. Draga moja,
    Najdivnija, najhrabrija, najsvetlija, najjača drugarice: Srećan ti osmi mart!
    Sad bi te tvoja Marica uhvatila za ruku i u šetnju uz Savu, ili na one palačinke uz koje ćemo da se kikićemo. A možeš i vrtiguza da povedeš ako obeća da neće onoliko da se stidi. 😉

    Cmoooook

  2. Maro, Maričice! Pa ništa, mogu ja i da ti pamtim tu šetnju, pa je nas dve lako „odradimo“ kada (uskoro) dođeš, može? :* Mali vrtiguz je i dalje stidljiv, ali samo u prvih 15ak minuta, posle je napast. :)))

  3. Ne znam sta bih prvo napisala od uzbudjenja posle ovakvog zrelog teksta.
    To moje uzbudjenje je vezano za ponos sto te poznajem i osecam da toliko si na vrhuncu svoje borbe. Bas kao sto u nekim antickih ili filozofskim pricama covek treba da dodje do svog najjaceg ja.
    Divno je sto toliko iskreno delis svako svoje iskustvo i besuslovno dajes svima ljubav.
    Ovo me je toliko zaustavilo, znam da sam daleko i da je vreme proslo od poslednjeg vidjanja ali ti Mico znas da delis tu toplotu kao i tvoje Sunce. A ujedno ovaj blog si pretvorila od neceg intimnog u potpuno budjenje nas koji imamo klince koji nenose nikavu tezinu sa kojom se druge mame bore. I nekako ti dodje da sve te mame ratnike i tu decicu zagrlis i zaigras se u nekoj beskrajnoj masti gde je briga ustvari samo jedan kamen na kome odskocis do svog najsavrsenijeg dana, mozda zaplicas u tirkiznom moru.2
    p.s.Nisam ja neko ko je strucan u knjizevnom smislu ali znam da ovo delo, slobodno mogu reci ima zaista neverovatnu vrednost. Tako da jedno veliko hvala za ovo jutro, gde se osecam ispunjeno i pored nekog umora koja svaka mama nosi

  4. Draga moja drugarice Jeco! Baš si me obradovala što si se javila, posebno zbog toga što sam jutros mislila na tebe. 🙂 Pišem ti naknadno i zbog čega…
    Mnogo ti hvala na divno sročenoj poruci i na lepim rečima. Ovo je jedan od onih komentara kojima ću se rado vraćati i dooobro ga čuvati. :*
    I samo da znaš, trebalo mi je i mnogo vremena i mnogo emocija da sve ovo sročim. Ali je vredelo. I zbog sebe, i zbog drugih žena. Zajedno možemo da budemo jače i nađemo najlepša moguća rešenja da živimo slobodno, bez obzira kakve su nam životne okolnosti.
    Hvala ti još jednom na razumevanju, ljubim vas sve jaaaako! I šaljem malo našeg beogradskog sunca, neće da bude višak. 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *