Jedna noć u kampu Talata

.Veče pre našeg polaska sa Kasandre na Sitoniju primetila sam da smo na naše omiljeno parče Egejskog mora stigli po mladom mesecu, tankom kao srp. Sutra će mesec biti pun. Nikada nisam videla more pod svetlošću punog meseca, pomislila sam.

Prelazak preko drugog poluostrva dopustio nam je da upoznamo i nešto drugačiji deo Halkidikija – šumovitiji, brdovitiji, put koji ide uz samo more, sa koga smo videli zalazak sunca – blještavu mediteransku svetlost koja se prosipala sa ove strane Kornjačinog ostrva, uspavanog između prvog i drugog prsta. Na kraju niza sastavljenog od najposećenijih turističkih mesta čekao nas je put krivudav i uspinjući, presecajući pašnjake požutele od sunca, po kojima su skakutale koze. Nakon dugog i strmog spusta sa kog se moglo videti samo plavetnilo mora i izmaglica neba, širokih i beskonačnih, kako se činilo, konačno smo doklizili pravo do Talate, kampa šćućurenog među brdima na samom vrhu Sitonije.

I sada, prebirajući po fotografijama sa letovanja, ova fotografija mi se zadržava u ruci. Veče se na nas spustilo, tiho i toplo, dok smo šetali peščanom plažom ograđenom stenama. Iza njih su se prostirale neke druge plaže, divlje ili manje pristupačne, a u daljini se ocrtavao oštar vrh Atosa koji se zabijao u oblake. Sunčica je neumorno šetala i vodila nas po kampu, a ni moja i Ivanova znatiželja nije bila ništa manja. Naše bose noge nisu želele da se odvoje od peska, iako je on pod uticajem noći počeo ubrzano da se hladi. Njena i moja letnja haljinica su se meškoljile jedino pod našim koracima, jer nije bilo vetra, nije bilo nikakvog zvuka, činilo se da spavaju i brda, koliko i more, pa čak je i vatra koju je zapalilo neko drušvance bila pospana, lenjo se pokrećući pod jedva osetnim vetrićem.
Ali taj mesec! Svetlosti rasute po vodi, od horizonta ka nama, preko naših kosa, ramena i stopala, kotrljajući se po tlu, taj mesec se pokretao uz bezbroj okom jedva vidljivih talasića i mreškao se posredstvom svetlucavih čestica peska. Ostali smo kao omađijani, svo troje. Gledala sam kako je Sunčica pružila ruku ka mesecu, propinjući se na prstiće, da ga dohvati. A onda zatvara okice, kupajući se u njegovoj svetlosti. Blago sam zadrhtala, ali ne od hladnoće. Količina prirodnih elemenata na jednom mestu, pitomost i snaga koji su iz te prirode izbijali, dopirali su do uspavanih delova mene. I sada kada kažem zen, pomislim baš na ovu sliku.

Bila je to jedna od onih noći u kojima ne želite da zaspite, jer vam se čini da ima toliko toga što još treba da osetite i doživite. Okućnice kamp-kućica su se takmičile u što raskošnijoj noćnoj dekoraciji – od raznobojnih lampiona i zastavica, do fenjera i svećica raznih oblika i veličina. Dečica koja su do pre svega sat vremena jurcala puna energije kroz kamp, sada su već spavala, izmorena od dugog dana. Uz udaljenih kutaka plaže s vremena na vreme dopirao je smeh.

Sunčica nas je prenula iz sanjarenja, zaboravili smo da već dugo nismo jeli.

***

– Želite tri palačinke, za nama je ponovila mlada, odsečna Grkinja iza staklene vitrine ispunjene kolačima i sendvičima.
HristOoo!, povikala je onome ko je bio u vratima iza nje.
Veliki Hristo se pojavio u beloj kecelji i vešto počeo da razvlači palačinke od kojih je svaka imala skoro pola metra u prečniku. Iznad njih je zatim nakrenuo teglu, a nutela je počela da se prosipa preko vrelog testa. Teško meni posle ove večere, pomislih.
Klateći bosim nogicama, Sunčica je sa svog prelazila na naše slatke obroke od kojih smo posle nekog vremena odustali, zadovoljno se smejuljeći dok joj se nutela razmazivala po licu. Njeno šiz veselo raspoloženje sada se lako prenelo na nas i opijeni morem, u svemu nalazeći razloge za smeh, zaključili smo da je ovo bilo jedno divno letovanje. Porasli smo za jednu godinu novih vrednih iskustava i dobrih navika.

***

Spavajući tako blizu zemlje, u drvenoj kućici koja je škripala i pucketala pod svakim našim pokretom, sa pogledom na neku staru maslinu koja se spokojno njihala, slušala sam mesec kako govori. Svećica je dogorevala u malom svetioniku u našoj sobi. To je tata na ćerkinu želju u fenjeru zarobio vatricu da joj ona pomogne da pronađe put do kuće u jednoj posebnoj noći.
A ja sam želela da ta noć traje koji sat duže.

2 oдговора на “Jedna noć u kampu Talata

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *