Drvo puno priča

PirinPočetkom novembra prošle godine, Ivan i ja smo razmišljali da je bilo već krajnje vreme da posetimo neku planinu. Nakon što smo napravili detaljan plan i program našeg putovanja, zaputili smo se u Bugarsku, u njihovo poznato skijalište Bansko. Imali smo ideju da malo odmorimo i, ono što je najbitnije, da osvojimo najviši vrh Pirina, Vihren (2914 m). Mi i naša Lada Niva nismo mogli biti srećniji!

Pogled odozgoNakon švrćkanja po Sofiji i Banskom od nekoliko dana, svakodnevno smo išli na planinarenje po Pirinu, jer je planinski dom sa kojeg kreću ture svega pola sata vožnje od Banskog. Iako je tema ovog članka nešto sasvim drugo, moram da naglasim da su putevi u Bugarskoj, uključujući i ovaj „lokalni“ putić do planinarskog doma, jako dobri. Ono što me još prijatno iznenadilo je čistoća ovih prostora. Nigde nećete sresti otpatke osim u kanti za đubre! To je nešto što se kod nas retko viđa. Bugari čuvaju svoje planine, planinarske staze su uredno markirane i svojski se trude da održe prirodnu lepotu.

Ivan i drvoElem, na tom mirnom i od borova mirišljavom putu do doma, svakog dana sam imala priliku da iz kola primetim nešto što se izdvajalo od svoje okoline. Neki putić se naglo peo uzbrdo, a na pedesetak metara više stajala je stara drvena ograda, klupice i neki natpisi. Nekoliko dana nismo ni stizali tu da se zaustavimo, ali kada smo konačno osvojili Vihren, zadovoljni i ponosni, morali smo da zadovoljimo moju znatiželju i da posetimo ovo, meni mistično mesto. Neke slike sa uspona možete videti na desnoj strani u galeriji.

Pravi Ent!Kada smo se popeli do ograde, shvatili smo da se radi o nečemu što je čuvano, o čemu neko brine. Na tabli je pisalo Черна Мура (Pinus leucodermis), a ispod toga informacije o ovoj biljnoj vrsti, crnom boru. Ali ono što je najbitnije je da je ovo drvo staro 1300 godina! Tek tada sam podigla glavu, da vidim o čemu je reč. Preda mnom je stajalo nešto nalik na zmaja, drvo toliko veliko da sam posrnula unazad da bih dovoljno digla glavu kako bih ga celog sagledala. Njegovo korenje se pružalo desetinama metara unaokolo i podizalo, kako kamen, tako i ogradu i sve što su njegovi pazitelji izgradili da ga sačuvaju. Napravljeno je i stepenište kojim se penjete do jednog dela njegovog stabla kako biste mogli da ga dodirnete i bolje osmotrite. Prizor je stvarno bio fascinantan! Povrh svega, na nadmorskoj visini od oko 2000 m, tamo gde nema ljudi, pa ni ptica, vlada takva tišina, samo čujete huk vetra koji prolazi kroz ovu šumu, što ceo prizor obavija mistikom i – strahopoštovanjem.

Korenje kao telo aždaje!Na tabli ispod drveta smo zatim pročitali da je ovaj primerak visok 26 m, a obima 7,8 m i da su ga pre nešto više od 100 godina izučili Nemci, zbog kojih danas imamo precizne podatke o njemu. U Bugarskoj ovo drvo zovu i Velika dama, a stvarno joj treba ukazati čast, s obzirom na godine, na pretrpljene požare i – na potomstvo. Tek nakon nekoliko minuta sam shvatila da je okolno drveće, pa i ono koje se nalazi više desetina metara unaokolo, zapravo izdanak ove Dame. Na pukotinama u zemlji možete videti kako drveće izrasta iz njenog korena.

Ja i drvoNakon što sam dobro osmotrila i izgrlila drvo, dugo sam šetala ovom šumom, osećajući se kao da sam sasvim slučajno upala u film Gospodar prstenova (deo prvi). Pomišljala sam kako li se čovek oseća u svemiru, kada se ja osećam ovako maleno pred „samo“ jednim drvetom. U ovoj šumi mogla sam da čujem samo svoje korake kako tupo udaraju o vlažnu zemlju i imala sam utisak kao da me neko stalno posmatra, ali se s vremenom taj osećaj izgubio. Bila sam ušuškana i nije mi se išlo nazad.

Pomislila sam kako bih volela da drvo može makar privremeno da se pokrene, ne zato da bi me korenje napalo a ja bila u nekoj priči epske fantastike, već da čujem šta bi jedan Ent, koji je započeo svoj vek tek dva veka nakon što su Sloveni naselili ove krajeve, imao sve da ispriča!

6 oдговора на “Drvo puno priča

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *