Stalno iznova

Hvatač snovaNisam sigurna da ćete mi poverovati. Možda se zaista ovo graniči sa nemogućim.
Ovoga puta je trajalo dugo. A kraj je bio potpuno neočekivan. Mada, kao da sam znala da je neizbežan. Ipak, nije bilo tako strašno. Pomoglo mi je možda da bolje upoznam sebe. Samo se pitam zašto je bilo tako drugačije. Evo, samo kada se setim, naježim se.

Stajali smo ispred naše zgrade u neko gluvo doba noći. Ivan, Ana i ja. Ćaskali smo, kao što to obično radimo. Veče je bilo toplo i mirno, ljudi su već odavno spavali, šćućureni i mirni u svojim kućama. Odjednom, kao ni od kuda, pojavio se neki mladić, bolje odmah da kažem da je to bio neki sumnjiv tip. Mislim da nije bio čist, zapravo pokušao je da nam se bribliži, kako bi od nas dobio neki novac za malo loše droge. Poremetio je celu idiličnu sliku jedne mirne večeri, iako nije bio previše nametljiv. Jednostavno, meni je unosio nemir. Najviše meni, jer ostali kao da ga nisu primećivali.

Zamisli, Ana, kod kuće imamo tri torte! Hej, tri! I svaka po tri kile! Kada ćemo to nas dvoje pojesti!
Pa, važi Ivane, toliki prijatelj mogu da budem, pa da vam pomognem. Tortu niko normalan ne odbija.
Svašta, mogli smo i ranije da se setimo da ti damo malo da poneseš kući…
Hajde, možemo i sada! ubacila sam se. Nije mi teško da skoknem.
Taman sam zakoračila ka kući, kada ponovo čuh onaj glas. – E, ajde, dajte neku kintu, ono, baš mi treba…
E, slušaj, momak. Doneću ti parče torte, ok? Mislim, pare i tako to ne dajem. To je moj princip. Nikome koga ne poznajem ne dajem novac. Dobićeš kolač.

Momak nestade. Pomirio se sa mojom odlukom. Mada, on sada više nije ni bitan. Dovoljno me je poremetio. Ne volim ovakve susrete. Ana je pošla sa mnom da mi pravi društvo.

LiftUšle smo u zgradu. Finu, čistu, mermerom popločanu. Na ulazu u lift, naišla je jedna moja stara drugarica iz detinjstva. Koju nikada nešto nisam volela. Bila mi je nekako… preambiciozna. Ali u nekom negativnom smislu. To su oni ljudi koji bi mogli da gaze po drugima da bi dostigli svoje ciljeve. Drugarica koja je bila sa mnom, jer Ane beše nestalo, srdačno se pozdravila sa njom. Pojma nemam otkuda se znaju. Sa nama je u jedan prelepi, moderan lift ušao i neki crnac. Neki fini tip, rekla bih sportista. Obradovala sam se ovoj neobičnosti. Obradovala sam se i lepom liftu. Imao je i izlaz sa druge strane. No dobro, to je ipak lift. Uđem i volela bih što pre da izađem, koliko god on bio lep. Super, idemo do prvog sprata.

Pritisli smo keca. Crnac je rekao da će on dalje, idemo prvo do njegovog sprata. Kec se brzo preskače i lift ide dalje. Čoveče, kako je super, šta sve danas ne prave. Ni ne osetim kako se kreće, prosto klizi. Dok ne ukapiram da ide prebrzo. Dvadeseti, pedeseti, osamdeseti sprat, ubrzanje je sve veće. Niko to ne primećuje sem mene. Kada dođe do broja dvesta, ne kreće se više po vetikali, već počinje da ide ukoso. Sve brže. Nezaustavljivo. Ludo.

Da li će vas odvesti na željeni sprat?Crnac se smeje i kaže kako ne podnosi svako najbolje ovo penjanje, može nekome da se sloši kada dođe na određenu visinu, ali ok, ubrzo stižemo. Ja sam u panici, tim pre većoj što niko ne primećuje da ovde nešto nije u redu. Toliko se plašim, da čak nemam hrabrosti nikome da se obratim. Na kraju krajeva, gde ćemo kog đavola da stignemo? Gde mi uopšte idemo? Hoću na svoj prvi sprat! A i loše mi je. Jako mi je loše. Ne osećam stomak, sve vuče ka gore, a ja hoću da siđem. Loše mi je. Padam. Da li neko od njih vidi da mi je loše i da hoću napolje? Lift se ne zaustavlja, ali moja svest prestaje…

Vidim svoje stopalo na narandžastoj prugi od neba obojenog izlazećim suncem. Ptice se napolju igraju. Vrapci su već na našoj terasi i svađaju se oko svoje posudice sa hranom. Ivan je prebacio svoju nogu preko moje. Još jedan cvet azaleje je procvetao. Tako je lepo. Dan je divan. Ovo mesto je divno. Ničega se ja više ne plašim.

Lift je otišao svojim putem. Ne znam gde, niti znam zašto već godinama putujem raznim liftovima. Ovaj je bio drugačiji. Ali ne i manje strašniji.

Ipak, sredila sam se, sišla liftom sa komšinicom uz prijatno ćaskanje i upustila se u divote novoga dana.

Znam da će se lift ponovo vratiti. Ali više me on ne dotiče. Samo posmatram njegove transformacije. Nekada je padao, nezaustavljivo. Nekad se peo. Nekad je bio bez vrata, nekada jako moderan. Nekada i staklen, prozračan. Nekada je leteo, kao u Čarlijevoj fabrici čokolade. Retko se zaglavljivao. Ali uvek sam nekako bila sama u njemu. I nekako sam izlazila na kraj sa njim.

Imate li vi neki san koji vam se ponavlja?

7 oдговора на “Stalno iznova

  1. Ne, ali bih bila presecna da pocnu da mi se ponavljaju, jer toliko sanjam da bi mogla da ispisem jednu ovecu bibilioteku svakodnevno. I secam se sve do jedne sitnice. Mirisa, boja, oblika…cak i nacrtati bih umela.
    E sad da li je to pratece za sve kreativce, vizuelne, ne znam, ali kod mene je to cak nekad i napor.
    Kad ustanem ujutro iz najludjeg trilera.
    Ali stvarno, dobri su mi snovi. Retko panika…retko nesto strasno…mogla bih reci pa skoro nikad.

  2. A shodno tome, toj kolicini koja me prati, imala sam cak faze u zivotu, i to onim delovima zivota koji nisu bas prijatni, da sam jedva cekala da zaspim i da vatam bezaniju on the other side.

  3. Ja liftove ne volim ni na javi, a kamoli u snu. Imam vrlo slične ponavljajuće snove. Upravo o liftovima. Čitam ovaj tvoj tekst, i kao da sam ja sanjala. Poslednji lift koji sam sanjala je bio ogroman, sa sofom u sredini i nekim nepoznatim ljudima okolo. Idemo na gore, penjemo se, lift ubrzava, i na kraju smo katapultirani iz zgrade. Jezivo.
    A sad ja tebi jedan link 🙂 Ima jedna fenomenalna knjiga o snovima i sanjanju, kako da sanjaš ono što želiš i da se suprotstaviš lošim stvarima u snu: http://www.knjigaknjiga.com/knjiga.php?k=909&kat=69

  4. @ET: Baš lepo što se sećaš svojih snova. Ja i ako ih se setim, i ne daj bože još probam da ih prepričam, to dobije tako banalan i glup smisao, onakav kakav ni približno nije imao u snu. Pa ni ovaj san koji sam opisala. Nije bio toliko strašan koliko je njegov zadnji, liftovski deo bio. Dodala sam malo dramatike, jer bi inače izgledao bezbojno. Kada se izuzme taj užas sa kraja, najviše od svega me je kopkao onaj tip, torta i crnac, koji nisu bili nimalo strašni. ‘Ajde lift, na to sam naučila, ali čemu oni drugi detalji služe?!
    A je l’ si nekada pokušala da zapišeš svoje snove? Šta onda dobiješ od njih? I je l’ su oni konkretni ili izmešani, nejasni?
    Ja bih volela da malo više sanjam. Ipak, snovi počinju ponovo da mi se dešavaju. Imala sam jedan period kada ništa sanjala nisam. To je grozno. Isrcpljuje. Falio mi je jedan deo sebe.

  5. @Kuhinja: E to katapultiranje sam imala i ja jednom! Ma, ima sigurno neka fora sa tim liftovima. Mmmm, sofa zvuči fino, možda bi to mogao biti početak nekog drugog sna. :)))
    Hvala za preporuku za knjižicu, nisam je nikada pre videla. 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *