Ružičasta dijagnoza

ScaryGirlKada je moj jako dobar prijatelj konačno video ovaj moj blog, optužio me je da patim od neumornog i bolesnog optimizma. Da, to je moja dijagnoza.

Često ljudi iskoriste ovu moju boljku kada žele da mi dokažu da izlaza iz neke situacije nema, kada žele da mi pokažu kako su u pravu i kako od svega treba dići ruke, ili makar se prepustiti. Tada me, već ružičasto etiketiranu, guraju sa strane, govoreći mi kako čovek ne može uvek da ima takva razmišljanja, kako postoje trenuci kada se ne može sagledati pozitivna strana, jer je nema. Moje mišljenje nije validno, nije realno. Ja živim u oblacima. Ja se preterano smejem. Nerviram ih. Milica je pravo dete.

Ponekad pomislim da, dok me gledaju, u sebi pevuše pesmu Pet Shop Boys-a: Oh-oh, I’m with Stupid,
Why would I be with someone
Who’s obviously so dumb?

Kako bih samo ponekad volela da su u pravu! Kako bi bilo lepo da ponekad mogu mirne duše da nataknem te ružičaste ili nedajbože pink naočare na oči i da mi je mnoooogo dobro. To mu valjda dođe nešto kao bezuslovna sreća. U smislu, sreća bez razloga, sreća i pored svega, sreća po difoltu. Glupava sreća. Onu koju srećete svakoga dana na ulicama, na licima devojaka koje se raduju zato što im je on, bogati udovac pedesetih godina, kupio hiljadu i jednu ružu.

Međutim, razotkriću vam sebe. Varate se ako mislite da ja ne vidim oko sebe sivilo. Smog. Primitivizam. Osrednjost. Devojke koje jednom u dva meseca abortiraju. Decu kako ne umeju više da se igraju, jer to danas nije in. One koji misle da je imati svoj laptop siguran znak za uspeh i ispunjenost u životu. Životinje koje šutiraju na ulici jer ženina sarma nije dobro uspela. Kese koje nisu uspele da stignu do kontejnera, jer ponosni vlasnici nisu imali dovoljno snage da ponesu svoje otpade, kao ni svoju glupost, da je bace i da nestane, da ne moramo mi da je gledamo i budemo zaraženi njome. Da nastavim?

PtičicaVidite? Ja sam svih tih, i mnogih drugih stvari svesna. Volela bih da imam trinaest godina na primer, kada te stvari nisam primećivala i mogla sam da se prepustim sanjarenju i da više uživam. Jednostavno neću da im dozvolim da imaju svoj prostor, jer mislim da i ovako zauzimaju previše mesta. Ako budem pisala o njima (a sada sam prekršila to svoje pravilo, iz čisto praktičnih razloga), daću im povoda da i dalje žive i zauzimaju dragoceno prostor, što u našim račinarima, što u našim glavama i tako nastave da šire zarazu. Stvarno nema poente da im pomažem.

To nikako ne znači da o njima ne treba pričati, ali mislim da to treba činiti tako da im se ne daje prioritet ako to nije potrebno. Neke stvari se nikada neće promeniti i stalno se nanovo baviti njima mi deluje kao borba sa vetrenjačama.

Neću da se pomirim sa činjenicom da minus može da nadvlada i pobedi plus. Kada to budem prihvatila, odložiću oružje, zatvoriću sajt, obući ću se tako da mi se ne vide noge, možda ni koža i upisaću se u neku versku zadrugu. To bi onda bila moja predaja.

Opet ću iskorititi pesmu koju sam gore u tekstu već spomenula, ali sada u svoju korist: Is stupid really stupid, or a different kind of smart?

17 oдговора на “Ružičasta dijagnoza

  1. „Kada je moj jako dobar prijatelj konačno video ovaj moj blog, optužio me je da patim od neumornog i bolesnog optimizma.“
    Znaci, ipak me volis???? 😉

    Ne kazem ja da ti patis od optimizma, samo ti zavidim. Ti se radujes kada vidis lep kamen. U stvari, ne radujes se-ti skaces od srece!
    Eh, kada bi ja mogao samo sat vremena dnevno da budem takav….

  2. Vidi, vidi, prijatelj, pa zavidan. C c c. E, onda te više ne volim! 😛
    Možda je bolje da, umesto što mi zameraš, malo učis od mene. Mislim, ako ti se to već sviđa.

  3. Hm, kako stvari nailaze slučajno….Naletela sam na ovaj tag slučajno…Hm?… Baš sam ti pre neki dan ostavila mail u sandučetu sa pohvalama tvog opimizma …

    Potpuno te razumem, kada staješ na stranu ružičasog, „ne daj Bože, pinka“!

    Još u srednjoj školi sam rešavala neki test u nekom magazinu i moja dijagnoza je bila slična, ne sećam se kako je glasio tekst, ali mi je ostala jedna rečenica koja me je proganjala:“ ….pazite šta ćete raditi kad pukne vaš ružičasti mehur sapunice…“

    Na žalost, sa odrastanjem on je pukao.

    Međutim, ono što sad trenutno mislim…
    …Svako je prošao kroz nešto sivo, kroz crno… Ali ne može do veka tako! Ovaj svet naprosto nije krojen da ga nadvlada sivilo. Svakodnevno čovek treba da radi na tome da misli dobro. U svakom trenutku, da svaku misao, usmeri ka pozitivnom. To je jedna od ekoloških obaveza. Ne može se bacati smeće ružnih misli unakolo!

  4. Jasmina, nisam sigurna da sam dobila to tvoje pisamce. 🙂

    Pa dobro, nekako je normalno da kada porastemo više nije sve tako ružičasto, odnosno mi s vremenom počinjemo neke stvari da gledamo drugim očima. Ali slažem se, ekologija pre svega! 😀

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *