Gladna sam!
Steže me bodi.
Piški mi se!
Stiskaju me hulahopke.
Mukicaaaa! Kiselinaaaa!
Ne ‘vataj me. Češkaj me.
Ne mogu sama da zašniram gojzerice!
Jede mi se pileći giros sa cacikijem! Sa Zakintosa.
Radujemo se svakom danu. I smejemo svakoj mojoj novoj izmišljotini. A praznici su već stigli.
Natpis sličan ovom naslovu već danima stoji na mom statusu na Gtalku. U oblacima sam i ne vraćam se skoro, sigurno ne do sledećeg jula. Sećate li se moje zimske priče sa reke iz januara? Poslednji pasus u kome vidimo rode i moja želja da nam u skorije vreme priđu bliže, obistinila se pre dva meseca. Bile su toliko fine da dođu obe i došapnu nam da ćemo sledeće godine dobiti dve bebice!
Mislim da sada ima tačno trinaest godina od tog Sajma knjiga. U nekim dnevnim novinama sam videla recenziju za novu knjigu jednog tada meni nepoznatog norveškog pisca i ne znam da li zbog primamljivog teksta ili upečatljivog omota, poželela sam da je imam. Mama me je uzela za ruku i odvela pred Geopoetikin skromni štand, oblepljen jedino plakatima sa neobičnom, buckastom i na neki način mističnom devojčicom. Sofijin svet je bila knjiga koju po koju smo došle! Justejn Gorder je otada postao pisac sa čijim knjigama rastem, a koga još nisam prevazišla. A evo i zašto.
Baka Mariju nisam poznavao… Zapravo, nikada je niko nije ni upoznao. Otkada smo postojali, ona je sedela pred svojom kućicom na svojoj zelenoj hoklici i posmatrala prolaznike…
Plašili smo je se… deca su govorila da je veštica, da ima crne mačke i ogromne pacove sa kojima se druži… mi smo trčali pored nje osećajući kako nas gleda svojim mutnim sivim očima.
Pitanje je kako smanjiti troškove i privući posetioce. Kazaću vam. Moje iskustvo na TV Oktopodu kaže da publiku širom sveta privlači – NASILJE. O, da! Silvester Stalone nije postigao ono što je postigao igrajući likove Džejn Ostin. Stoga, u našem Zoo vrtu mesta ima samo za životinje potencijalno opasne. Za krvoločne zveri! Ostale će, bojim se, morati da idu.