– Ko, po vašem mišljenju, daje dozvolu da volimo ili ne volimo sami sebe?
– Pa, roditelji, zar ne?
– A šta ako to ne dobijemo od roditelja, šta onda?
– E, to ne znam. Ako to ne dobijemo od njih, onda to jednostavno nemamo.
– Znate li da jedino čovek koji autentično voli sebe može istinski da voli i nekog drugog, ili da zaista pripada drugome?
*
Pomislih da sam možda dobila i previše. A nazad se više nije moglo.
Upitah je:
– Zaista, šta onda činiti? Šta dolazi posle otkrivanja krivaca za naše defekte i posle liste žalbi na roditelje i sve druge koji su nam se zamerili? Ima li čega iza toga? Ili je iza toga samo svest o poražavajućem saznanju i izopštenost iz sveta onih koji umeju da vole?
– Postoji kapacitet u vama koji to može da nadokndi. Možete ga nazvati unutrašnjim negujućim roditeljem ili, jednostavno, polaganim buđenjem ljubavi prema samoj sebi.
Bila sam tužna i umorna i nisam verovala da se ovo može popraviti, ikada. Upitah je:
– Vi zaista mislite da se to može?
– Mislim da može. To je proces. To traje. To se nekada radi do kraja života i predstavlja posao koji nikada nije sasvim dovršen, ali koji može da donese rezultate.
To je ono na čemu treba da radimo od sada.
Iz romana Baltimor Jelene Lengold, Arhipelag, 2011.
I zato nikada, nikada ne gubim iz vida šta je ono što joj jedino ja mogu dati. To malo, nevidljivo a dragoceno nasledstvo koje će ostati pohranjeno u same temelje njenog bića, tu česticu ljubavi prema sebi koja će s godinama postajati veća i snažnija. U načinu na koji joj se obraćam, u širinama kojima joj dozvoljavam da istražuje svet, u upućivanju da je ovom ranjenom svetu potrebna dobrota, i da ona u svemu tome ima svoju ulogu. I gledajući na sve njene poteškoće sa blagonaklonošću, kao neodvojivi deo njenog šarma. Da sutra ni od koga ne mora da čeka potvrdu da je ona zaista vredna, i da jednog dana ne luta u potrazi za dokazima da je još jedan biser u kosmosu.
Uzivam citajuci te.
Hvala ti, Nina! Veliki poljubac!
Rasklopila sam se na hiljadu komadića pa ponovo sastavila.
Jedinstvena si, mama!