Već dugo nameravam da vam ispričam svoje iskustvo sa jednom knjigom koja je daleko prevazišla moja očekivanja. Nekoliko ju je ljudi, potpuno nezavisno, u jednom malom vremenskom periodu preporučilo, i učinilo mi se vrlo zanimljivim da čitam o tome kako stvaramo, kako vrednujemo ono što stvorimo i kako uopšte taj proces izgleda, čega često nismo ni svesni. Mislila sam da sam uzela u ruke knjigu koja će mi pomoći da shvatim svoje pisanje, a sve vreme čitala sam knjigu o borbi sa samim sobom. Ako nekada budete imali priliku, naručite je, ili neka vam je neko donese iz inostranstva, kao što je to za nas uradio moj brat (hvala, bata Ivane!). Otkrićete toliko toga u The War of Art.
Deda ne bi bio deda kada ne bi smislio kako da razonodi svoju unuku! Za naš prvi Uskrs smo, pored jaja, zekica u svim oblicima, bojama i ukusima, korpica, poljubaca i drugih poklončića dobili i – ljuljašku! A u njoj smo u početku bili malo nepoverljivi, kao uostalom i prema svemu što tek upoznajemo.
Koliko vremena dnevno potrošite u saobraćaju? Pošto je kretanje osnovni imperativ savremenog gradskog života, bez obzira da li radite, studirate, idete u nabavke, pratite modu ili jednostavno ste ljubitelj redovnog ispijanja kafe po kafićima, ovo pitanje se sve češće nameće.
Zastanem ponekad, stavim prst na čelo i zapitam se tražim li ja mnogo. Nikoga ne zagledam, nikome ne smetam da živi kako hoće, moja očekivanja od drugih svedena su na minimum. To mi se nekako čini kao zdrava logika, koja ide na ruku i meni i ljudima oko mene. Ipak, sve je više stvari koje bude u meni nešto što bi iz temelja moglo da uzdrma ovakva moja uverenja i stvori od mene ono što ne bih volela da budem. Možda sam za današnje vreme postavila preširoke granice? Obziri i osećaj za sebe i druge gube se, a moju zemlju bahato zauzimaju drugi.
Ponovo je došlo vreme kada se, nakon perioda istinske ili lažne ušuškanosti, priča o krizi. Nije to samo ona novčana kriza, jer u današnjem društvu nemati para znači biti suštinski dobro poljuljan. Nije li to još jedan dokaz da sve gradimo na pogrešnim temeljima? Do sada se nebrojeno puta moglo videti da moćni pojedinci upravljaju običnim čovekom. Možemo li se od toga otrgnuti i sami sebi ulepšati život, ne dopuštajući drugima da ga stalno na isti način truju? Otrcano zvuči, ali sitnice život znače.