Nedavno sam bila u neprilici da objavim tekst koji se kosi sa mojom ideologijom širenja pozitivne energije putem bloga. Isprljala sam svoju roze boju pišući o tamnoj strani Beograda i o gradskoj vrevi. Međutim, skoro objavljena gradska vest prijatno me je iznenadila i bacila senku na taj moj tekst. Osetih olakšanje. Više neću morati da gubim vreme čekajući gradski bus u kome dalje sledi guranje. Ne moram da maltretiram svoj nos raznim miomirisima, a živce otrovima drugog tipa. Beograd me je kupio svojim novim vidom gradskog prevoza. U centar grada mogu da idem elegantno, opušteno, nesvakidašnje. Brodom.
Ne znam jesam li postala razmažena. Muka mi je kad treba da idem u grad. Ne mogu više da podnesem gužvu, sivilo, gladne pse na pločniku koje poneki idiot u prolazu šutne, ljude koji šetkajući pljuju i češu se. Iznerviram se kada mi stari auspuh baci crni oblak u lice. I kada mi nalickana kola ne dozvoljavaju da u miru pređem ulicu. A ponajviše, ne mogu da podnesem saobraćajni kolaps…
Izreka Teško žabu u vodu naterati kao da je skovana za mene. Najčešće je potreban samo mali povod da bi krenula u akciju. Tako je bilo i ovog puta. Uzrok našeg produženog vikenda u Splitu bilo je gostovanje jednog od najvećih svetskih bonsai majstora Valtera Pala (Walter Pall) iz Nemačke. A pored njega, odande smo poneli još gomilu, mahom pozitivnih, utisaka.
Početkom novembra prošle godine, Ivan i ja smo razmišljali da je bilo već krajnje vreme da posetimo neku planinu. Nakon što smo napravili detaljan plan i program našeg putovanja, zaputili smo se u Bugarsku, u njihovo poznato skijalište Bansko. Imali smo ideju da malo odmorimo i, ono što je najbitnije, da osvojimo najviši vrh Pirina, Vihren (2914 m). Mi i naša Lada Niva nismo mogli biti srećniji!