Već dugo nameravam da vam ispričam svoje iskustvo sa jednom knjigom koja je daleko prevazišla moja očekivanja. Nekoliko ju je ljudi, potpuno nezavisno, u jednom malom vremenskom periodu preporučilo, i učinilo mi se vrlo zanimljivim da čitam o tome kako stvaramo, kako vrednujemo ono što stvorimo i kako uopšte taj proces izgleda, čega često nismo ni svesni. Mislila sam da sam uzela u ruke knjigu koja će mi pomoći da shvatim svoje pisanje, a sve vreme čitala sam knjigu o borbi sa samim sobom. Ako nekada budete imali priliku, naručite je, ili neka vam je neko donese iz inostranstva, kao što je to za nas uradio moj brat (hvala, bata Ivane!). Otkrićete toliko toga u The War of Art.
Oni koji se bave rastom i razvojem beba, tvrde da one počinju da prepoznaju zvuke već u 17. nedelji trudnoće. To znači da bi svaka savesna mama za dobro svog deteta trebalo da malo više obrati pažnju na jačinu i ton svog glasa, ali i na ono šta priča. Svest da se u vama formira novi život nosi i nove odgovornosti, a onda shvatite da one sa sobom povlače i vrlo blagotvorne prednosti, kao što je okretanje nekim lepšim stvarima, nasuprot uzaludnoj borbi sa vetrenjačama.
Pišući ovaj tekst, probaću makar malo (boljereći just a bit) da vam predstavim o kakvom se jezičkom modnom kriku radi. Rođena sam i živim u Srbiji, u kojoj se govori srpskim jezikom. I iako, kao čeljade XXI veka, dobro poznajem engleski jezik, pojavu nekih novih mutanata u svojoj okolini teško uspevam da odgonetnem. Čitajući neke tekstove, često se zbunjeno zapitam na kom su jeziku oni pisani?
Gladna sam!
Steže me bodi.
Piški mi se!
Stiskaju me hulahopke.
Mukicaaaa! Kiselinaaaa!
Ne ‘vataj me. Češkaj me.
Ne mogu sama da zašniram gojzerice!
Jede mi se pileći giros sa cacikijem! Sa Zakintosa.
Radujemo se svakom danu. I smejemo svakoj mojoj novoj izmišljotini. A praznici su već stigli.
Mislim da sada ima tačno trinaest godina od tog Sajma knjiga. U nekim dnevnim novinama sam videla recenziju za novu knjigu jednog tada meni nepoznatog norveškog pisca i ne znam da li zbog primamljivog teksta ili upečatljivog omota, poželela sam da je imam. Mama me je uzela za ruku i odvela pred Geopoetikin skromni štand, oblepljen jedino plakatima sa neobičnom, buckastom i na neki način mističnom devojčicom. Sofijin svet je bila knjiga koju po koju smo došle! Justejn Gorder je otada postao pisac sa čijim knjigama rastem, a koga još nisam prevazišla. A evo i zašto.