Muzika jednog odrastanja


Ili „Budućnost je nezapisana“ (Sa murala Džoa Stramera, frontmena grupe Kleš, u Beogradu)

Mislim da polako počinjem da razumem šta me to toliko privlači u takozvanim „knjigama za mlade“: mladost je dovoljno blizu detinjstva, da bi iz njega crpela bezbrižnost i sve one drage likove, predmete i trenutke koje su ga obeležile. Jer, to je sve što naposletku od njega ostane, zar ne? Ali to nije malo!

Istovremeno, mladost raste, buja, opasno se, kroz sazrevanje, približavajući odraslom dobu. Budućnosti. U mladost staje i bezbrižnost detinjstva, s jedne strane, i neizvesnost, sloboda i širine odraslog doba, s druge. Neki novi uvidi gratis. Mnoštvo misli, ma zamršeno klupko razmišljanja. I lavirinti emocija. To su ti uzbudljivi putevi budućnosti.

U novom romanu Vesne Aleksić „Sazvežđe violina“, još svežem i mirišljavom od štampe, stanuje slatko, malo detinjstvo devojčice Tijane. Mlađe sestre, buntovnice, od „inata i sevapa“ sastavljene. Tu je njen veliki brat i njegovo raznoliko muško društvo. Deda Aćim, stripovi, pojava čudesne sprave zvane Commodore 64, svet video-igara, jedan sasvim poseban konj koji krije jednu sasvim posebnu priču, tajne letnje igre pored reke. Tu je ušuškanost detinjstva.

A onda, svet počinje da ludi, i negativci iz stripova i knjiga uz koje smo rasli postaju deo naše stvarnosti, s tim što sve to više nije igra, a oni se služe mnogo komplikovanijim oružjem, strah postaje njihov najveći saveznik, koji se među običan svet, sastavljen od jednostavnih životnih želja i navika, uvlači na sve moguće načine, kojima je često teško ući u trag. Ipak, tu je ono zbog čega svet i dalje opstaje. Tu je muzika, a uz njenu pomoć „svet i dalje ima mogućnost da diše“, što bi rekao deda Aćim. Tu su stari prijatelji, i odnosi koji polako sazrevaju, menjaju se, rastu sa brojem naših cipela.

Tu su i osobe koje ulaze u naše živote, unoseći u njih novu svetlost. Nije to obična svetlost. To je u stvari sjaj zvezda. To su ljudi koje i pored svega ne možete da ne volite. Oni koji drže temelje vašeg sveta, čak i onda kada vam se čini da ne pripadate ni istim galaksijama. Oni, koji i samim svojim postojanjem „imaju odgovor za sve, umirujući, kao blago zašećereno mleko pred spavanje“. Za neprijateljem ostaje strah, a za prijateljem, za njim ili ljubav ili tuga. U stvari, jedno bez drugog ne ide.

Ovaj roman, koji je zapravo sazvežđe jedne mladosti, istovremeno je i skrovište želja, otkrivanje sveta, istraživanje sebe, one beskrajne muzike u sebi, koja postaje naša najveća snaga, i uteha, i oružje, po potrebi. Naš smisao, u stvari. U njoj živi i grupa Kleš, i Amsterdam, i optimizam, i dodiri koji menjaju tok naše budućnosti, osmesi jači od svake podrške, putovanja, ustajali bioskopski mrak, savršeno tlo za klijanje u zvezdama zapisane ljubavi. A to sigurno znate, neke ljubavi jednostavno se dese, i mi tu ne možemo ništa? Osim da naučimo da, uprkos svemu, nastavimo da volimo, tu gde smo se, i kako smo se zatekli.

U svom najnežnijem dobu, ovaj roman je i svedok ružnih igara moći, onih koji igraju oni koji se najmanje od svega razumeju u lepotu sveta i ovih naših šašavih života među zvezdama. Dah savremenog doba u kojem se strah, naš najveći neprijatelj i njihov najveći adut, servira i prodaje uz jutarnju kafu. U kome nas nam više od svega trebaju lekcije kako da ne hranimo Strah, Bes, Mržnju i Patnju, braću i sestrice koji sede za istom trpezom, stalno gladni. I kako umetnost nije beg od stvarnosti, već doprinos istoj.

Vesna Aleksić nam je ponovo ispričala jednu čarobnu priču o mladoj ekipi koja uvek, u inat svemu, svira svoju melodiju, satkanu od najčistijih čestica zvezdane prašine. U njenom ritmu i mi se možemo, radeći ono za šta smo stvoreni, kretati savremenim svetom plesnim koracima. Uz bogatstvo koje smo poneli iz detinjstva, i muziku sastavljenu od dobrote, lepote, plemenitosti, prijateljstva. I ljubavi. Bez nje nigde!

„Sazvežđe violina“ Vesne Aleksić objavio je prošle nedelje Kreativni centar. Knjigu je ilustrovala Maja Veselinović, naša prefinjena ilustratorka, koja se razume u vedrine, cveće i magičnu melodiju zvezda.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *