Pogled s mirisom mora

Sasvim slučajno sam zavolela septembar na moru.
Rasterećeni putevi. Prijatne vrućine. Plaže bez mnogo ljudi. Svitanja bez vreve. Leto samo što nije iscurelo, a ti hvataš njegove poslednje dane, ispunjene mirisima i nakupljenim utiscima, i slažeš ih u teglice sa kariranim poklopcima, spuštaš ih na neke male police duboko u sebi, poput neke slatke zimnice, da bi ih u sivilo koje nam sa zimom predstoji izvukla i hranila se njihovim sadržajem, šmeškajući se, dok polako žvaćeš i upijaš.
U septembru, tamo na moru, dan je dovoljno dugačak da u njemu možeš da se nauživaš u čarima plaže, a noć traje dovoljno dugo da se lepo naspavaš.

*

Sitonija je divno malo poluostrvo, tanki prst oivičen putevima koji idu tik uz more. Sa druge strane su šume, pa polja, a zatim nailazite i na reone gde vas izdašno zapahne miris maslina. Da biste prešli na drugu stranu prsta, onu koja gleda na Atos, potrebno je da presečete putem koji vodi preko brda. Sa njihovih vrhova u jednom trenutku možete videti obe strane, i ako zamislite sebe kako stojite još malo višlje, tek tada biste shvatili koliko ste okruženi morem. Mirnim, toplim, svetlucavim vodama Egeja. Na tim brdima sve je tišina protkana šumom nekog toplog vetra, neki kršni, bledi pejzaž, protkan nepravilnim maslinjacima i obojen košnicama. Uz put često srećete velika stada koza. Čujete ih kako se približavaju, dok se im se zvonca lenjo njišu na grudima.

Eto, otvorila sam prvu teglicu zimnice. Sedim tamo, na tom brdu, kosa mi leti nošena vetrom i zaklanja mi vidik, ali me istovremeno štiti od jake svetlosti zalazećeg sunca. Bosim stopalom šaram po suvoj zemlji, a moja koža raduje se toploti i crvenkastim zracima sunca. Odavde je sve tako jednostavno i lepo, i čini mi se da, kada raširim ruke, mogu da zaglim čitav svet.

*

Kada teške kiše danima zavladaju Beogradom, potpomognute severcem, opštom nervozom i gužvama, kada se vedrina prodaje poput suplementa, a i tada se teško pronalazi u slobodnoj prodaji, otvaram drugu teglicu…

Ta čarobna plaža Lagonisi sa svojim sitnim, svetlim peskom se nekako mekano i nežno ušuškala u kopno oivičeno borovima. Sitonija je puna ovakvih uvala, i već mogu da zamislim kako bi zabavna i prijatna šetnja bila kada bih uzela japanke u ruke, flašicu vode pod mišku, i krenula duž obale, ka jugu. Nego, to ostavljam za neki drugi put. Grčka je dovoljno bogata i velika, da je čitavog života možeš obilaziti, i da ne vidiš sve lepote koje ona krije. Priroda je pri tom samo jedna od njih.

Lagonisi se sa leve strane završava maleckom peščanom plažom, na koju možete spustiti nekoliko peškira i koju uglavnom koriste gosti obližnje velelepne vile, jedne od onih iz časopisa. Ipak, ni drugima nije zabranjen prilaz na nju, pa i pored toga, ona uglavnom ljudima nije toliko interesantna. Na nju se naslanjaju stene, ogromne i oble, koje je priroda tako nekako lepo namestila, poput stepenica kojima se možete uspeti na sam vrh litice, ukrašen, pretpostavljate, nekim malim borićem. Oduševljava me taj grčki pejzaž, koji u sebi krije jednu nonšalantnu estetiku – dekoracija sastavljena od peska, vode, zemlje i zelenila poigrala se na svakom parčetu ove tople, južne zemlje.
S druge strane plaže, oko jednog kilometara dalje, Lagonisi se završava malim poluostrvcetom sa razbacanim kamenjem i jednim krivim malim drvetom kao domaćinom. Prepodne do njega pretrčavate uskim peščanim sprudom, koji nekoliko sati kasnije, pod uticajem plime, nestaje.
Baš tu negde, blizu njega, smeštali smo svoje peškire.

*

Nije teško biti srećan na moru, pomislila sam.
Ideš bos i maziš se sa peskom.
Šetaš, plivaš, vereš se, i sve to radiš golišav, sa ta dva parčeta odeće koji se zove kupaći kostim, a neko i samo sa jednim. Poneko i bez toga.
Toplo ti je i duša ti se hrani suncem.
Sve što ti je potrebno za jedan dan staje ti u jednu veću torbu, a i kada dođeš kući, taj mali apartman sa terasom većom od njega samog, sa nešto malo odeće i kozmetike, tanjirom sa špagetama i maslinama i dve knjige, sve to ti je dovoljno ne samo da preživiš, nego da letiš.
Ne znam šta se to sa nama desi, pa kada dođemo kući, sve nam postaje tesno. Punimo spiskove, zatrpavamo planere, odeća nam postaje dosadna, svega nam je malo, ljudi su nam neshvatljivi i daleki, i sopstvena koža, i sopstveni životi, guše nas, i postajemo nervozni i umorni i usamljeni bavimo se koječime, najmanje onim što nas stvarno usrećuje.
Sa ove peščane tačke, sa morem pred sobom, lako je biti zahvalan, lako je ponovo voleti.

*

Prvo mi treba nekih stotinak metara do bove. Kod bove je već dovoljno duboko za duže plivanje. Sada već plivam po širini plaže, ka onoj vili sa svojom tanušnom peskovitom uvalicom, i ka stenama. Posle nekoliko minuta, jedino što mogu da čujem je nežno pljuskanje vode kroz koju prolazim. I svoje ravnomerno disanje. Misli se više ne prepliću, ne upadaju jedna drugoj u red i reč, misli u stvari više i nema. Umesto njih, sve se pretvorilo u ujednačeni ritam, u muziku, u ples prirode sa telom.

2 oдговора на “Pogled s mirisom mora

  1. Hvala ti.
    Moj novembar nije hladan, siv i bezivotan, ali ova pricica ga je dodatno ispunila osecajem kako je biti pod ONIM toplim suncem i pred prozirnim plavetnilom ONOG mora. Zen…
    Imas moju punu podrsku da nastavis sa prisecanjem. 🙂

    Puno, puuuno poljubaca od Slade

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *