Žensko pismo

Draga moja Maričice!

Predugo već čekaš na moj odgovor, a i ja sam se uželela nekog smislenog mejla, nekog pisma, u svom sandučetu. U njega uglavnom svakog dana stižu pozivi u šoping po sniženim cenama, ili neka zalutala propaganda, koju odmah pošaljem u đubre. Izgleda nam svima postaje navika da se u hodu rešavamo nepotrebnih sadržaja koji vrebaju i jedu nam vreme koliko i misli.Još jedno proleće

Ali zato sam izabrala da se u slobodno vreme lepo provodim po Beogradu! Zimus sam gledala kako u Vasinoj, tik uz Narodno pozorište, sva prozračna i u staklu, raste nova Delfi knjižara. Prošle nedelje sam, ostavivši Sunčicu u vrtiću da se baškari sa drugarima, odlučila da skoknem da vidim da li je konačno i proradila, a na ulazu me je dočekao buket balona i najava da je upravo danas otvaranje ove velelepne knjižare, prve u nizu koja će ime nositi po nekom našem velikom književniku. Možeš li zamisliti moje oduševljenje kada sam na ulazu naletela na lik Miloša Crnjanskog, po kome je ova knjižara dobila ime, kao i citat iz Hiperborejaca koji mnogo volim. O tom citatu ću drugi put, držim te u neizvesnosti, ili te lišavam još jednog svog oduševljenja prema nekoj drugačijoj književnosti. Srećna sam uletela unutra kako bih se spremila za svoj večernji čitalački čas kojem se u poslednje vreme radujem kao Sunčica kuhinji. U želji da otkrijem nekog novog savremenog pisca zaletela sam se na Danu Todorović i njen roman Park Logovskoj. Bila sam sigurna da će mi se dopasti, i to veče, prosuta po našem novom čitalačkom kutku, doduše dečjem (ali u to vreme Sunčica uveliko plovi carstvom snova), okružena raznobojnim lampicama, preostalim od novogodišnje dekoracije, a sada u službi ušuškane atmosfere i grejača umornih leđa – e tako lepo smeštena, do pola noći sam uživala u ovoj kratkoj, jednostavnoj, pametnoj knjižici. Znaš kada neko ima talenta da jednu tešku, egzistencijalnu ideju upakuje u dobru priču sa bistrim humorom, a na sve to ponudi i rešenje, izlaz, na jedan tako plemenit, nepatetičan način? Dalje ti neću ništa otkrivati, jer ćeš je dobiti na čitanje kada sledeći put budeš doletela do nas. Znam da će ti taj inteligentni optimizam prijati. Posle sam danima prelistavala knjigu, dok je na kraju nisam spustila na policu sa svojim knjiškim dragocenostima. Dana Todorović je inače ćerka Bore Todorovića, dakle seka Srđana Todorovića, i za mene ona je jedno divno novo otkriće. Dakle, još jedna naša multitalentovana porodica. A ja oduševljena što je ona dala i pisca, i to ženskog.

I tako, pod takvim pozitivnim utiskom zbog knjige sutradan odlučih da konačno odem da posetim izložbu Ruska avangarda u Muzeju istorije Jugoslavije na Dedinju, jer je svega nekoliko dana ostalo do njenog zatvaranja. To je ujedno bila i odlična prilika da upoznam Titov kraj, budući da na Brdu nikada nisam bila. E sad, zamisli kako za samo par minuta od one tesne, zagušene, izrušene, haotične ulice Kneza Miloša dolaziš do čistine – tihih, starih kuća i pustih, uređenih staza koje te vode do kapije kompleksa. A u njoj – mir. Kiša tek što je stala, drveće se još cedi, ptice iskaču da razmrdaju krila, a proleće se proteže. Moja Ivana i ja smo stale da oslušnemo. Ni vetar se ne čuje, ali zato vazduh miriše i dođe ti da ga piješ. Trava gusta, po njoj se žuti jagorčevina, a bršljan se penje po skulpturama razasutim po parku. Svaka od njih je delo nekog od starih umetnika SFRJ. Pročitala sam kako se Titova kuća za odmor i rad, koja se nalazi u parku, prostire na tričavih devetsto kvadratnih metara. Znao je momak šta valja, vredi platiti samo da sediš u ovom okrepljujućem okruženju i da čitaš, na primer.

Tatjana Glebova i Alisa PoretŠto se same izložbe tiče, shvatila sam da je meni avangarda fascinantna zbog njenih ideja, zbog te male revolucije koju je donela, istumbajući svet i promenivši perspektivu iz koje se na njega gleda. Svi ti pokreti sami po sebi, njihova estetika, nisu preterano bliski nekom mom senzibilitetu, posebno kada se tu upetlja i matematika. Tebi bi sigurno konstruktivizam i strukturizam, na primer, bili mnogo bliži, kao što sam i u Ivani, drugarici-matematičarki pored mene, videla sjaj u očima dok je slušala priču o kvadratima, linijama i tačkama jasno predviđenih boja. Ali eto, ruska avangarda je potvrdila ono o čemu smo pričale onomad na vetrovitoj Savi, uz one grešne kolače na splavu, potvrdila je da su umetnost i matematika samo dve strane iste medalje, nikako suprotnosti. Iliti Lepota sveta je logična.

Nisam znala da su žene, ruske umetnice, bile toliko važne, i taj deo priče me je posebno obradovao. Devojka koja nas je vodila kroz izložbu pričala nam je o tri umetnice, tri „amazonke ruske avangarde“, njihovoj životnoj filozofiji, njihovoj pojavi, i najzad – njihovoj umetnosti. Slušajući o Aleksandri Ekster, mislila sam i na našu Nadeždu Petrović, mislila sam i na Isidoru Sekulić, koje su za javnost bile tako slabe i neuticajne, tako usamljene, a tako velike i moćne u svom stvaralaštvu, svojom osećajnošću i intelektom, što se i dalje stidljivo, suptilno, na kašičicu otkriva i danas. Šteta samo što nikada, nikada njihov glas ne dopire daleko, što se zataška ili izgubi u masi, u svetu u kom su uticaji filtrirani i skupi. Ovo je ipak muški svet, iako ga žene pokreću i drže njegove nevidljive konce. I kao majke, i kao temelji porodice, makar ona i dvočlana bila, i kao inspiracija, i kao lepota, i kao nežnost, i kao šarm. Znaš da u meni nema ni mrve feminizma, ali ponosa na ženski princip ima i te kako. U stvari, što sam starija, sve sam srećnija što sam žena, a svakim danom otkrivam nove čari ove male polne pripadnosti. Imidž ne uzimam kao luksuz, osmeh ne kao slabost, a majčinstvo nikako kao žrtvu. Po ugledu na one te sile od žena o kojima sam ti sada pisala, koje su umele i smele da pokažu to bogatstvo, otresam se tog straha od izražavanja onoga što jesam. Uostalom, nikada nije kasno za neku malu, tananu (r)evoluciju, bila ona i pojedinačna. Uostalom, to se već i dešava kod svake moje prijateljice, na ovaj ili onaj način. Samo ispunjene, zajedno sa muškim delom stvarnosti, ulepšaćemo svet. Vidiš kako bogatstvo ženskog principa ne mora u sebi da sadrži ni trunku feminizma!

Tako ti se ja, draga moja, provodim. Usput gledam drveće kako cveta, trčim na Savi, lovimo kadrove, prljamo patikice, brbljamo i smišljamo nove kolače. Prestala sam da razmišljam o egzotičnim destinacijama, ali se često uspavljujem maštajući o njima. Sunce, pokret i voda iz mene uvek izvuku najbolje, pa i onda kada nisam neposredno njima okružena.

Možda je ovo baš jedno osmomartovsko pisamce. Pa neka bude! Pomerićemo i mi neku granicu, pa ti umesto cveta i parfema poklanjam reč, i podršku, i jednu malu žensku solidarnost. Svaka naša odluka, zagrljaj, haljinica, računaju se!

Sutra idem u Topčider. U Kući Kralja Petra I, u kojoj takođe nikad nisam bila, rekonstruisana je soba Isidore Sekulić. Jedva čekam da čujem i njenu priču. Žensku, punu lepote, snage i znanja, ali i glavobolje i usamljenosti. Priču pomalo o svima nama.

Čekam da čujem šta ti radiš pod vrelim kišama Singapura.

3 oдговора на “Žensko pismo

  1. Mico, ti si meni s ovim pisamcetom, ulepšala ceo dan. 🙂
    Dok ti ne pošaljem odgovor, da razbije onu popust-spam rutinu, šaljem ti par poljubaca odavde.
    :* :* :* :*

  2. Draga Milice,
    Ocarana sam….
    Svaku moju poteškoću svojim rečenicama svedeš na normalnu, svaku moju radost dupliraš lakoćom shvatanja sreće…
    Tvoji opisi su tako stvarno romantični i kao da odem u neko davno doba gdje su svi čestiti i blagorodni, upravo kao moj tata 🙂
    Divno je biti žena i nije problem što počev od naših najbližih do šire okoline svi mnogo očekuju od nas, problem je što mi same previše očekujemo od sebe samih.
    Zahvaljujući tvom blogu mnoge žene ( ja ih makar nekoliko poznajem :)) nalaze neku čudnu snagu da se nose sa sobom i životom.
    Tako se ja sve u složenim rečenicama 🙂 po prvi put obratih nekom ovim putem…
    Sve najbolje dobra familijo i vazda vas Sunce grijalo.

  3. Draga čitateljko, baš mi je drago što si se javila! Pa, tako je to sa nama, stidimo se da pišemo javno, a nismo svesne koliko to nekome znači, a možda i nama samima. Pa eto, radujem se što si baš ovde kod mene probila led! Hvala ti puno na lepim rečima. Da, mi žene izgleda moramo da učimo neke nove stvari. Pa da udesimo da ponovo dođe, ako ne to čestito i blagorodno vreme koje smo voleli, onda neko ispunjeno i veselo. To nam svima treba, zar ne?
    Puno pozdrava od
    Sunčanih

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *