Crtice iz Grčke, deo drugi

Milica i Sunčica plivaju

Čitam knjigu sa vinovom lozom nad glavom. Moje noge se baškare na suncu. Toliko su lenje da neće da me odvedu ni kafu da spremim.
Čitam knjigu. Ima tu umetnosti, dijaloga, ljubavi, dokolice, golicavosti. Knjige su super stvar. One usporavaju vreme.

*****
U dvorištu se uvek nešto radi. Danas naši domaćini, na primer, vade med. Oko otvorenih košnica uprtih na stari kamionet prčkaju Androniko, njegov tata i još jedan Grk, živo razgovarajući. Kada nas je ugledao, Androniko nas sav srećan poziva da probamo nešto mnogo lepo. Otkida nam parče saća sa medom koji curi sa njega i nudi nas da probamo. To je borov med, taman i redak, jako dobar za pluća. Na ovoj temperaturi je najbolji. Sedimo na kamionetu i klatimo nogama, grickamo saće i isisavamo med iz njega. Direktno iz proizvodnje. Kada saće postane poput žvake, bacamo ga. Androniko kaže da ne bismo voleli svoj odmor da trošimo u veceu.
Tako lepljivi odlazimo u lunjanje po okolini, a uskoro čujemo kako nam se približava zvuk zvonceta – Melovog. Neverovatna je ova šuma. Put je tako širok, a borovi su tako visoki. Ispod nas je pesak, u koji upadaju noge, što nas srećom dodatno usporava. Često pravimo pauze, ne zato što smo umorni, već da bismo čuli kako vetar na ovoj visini huči kroz drveće. Čak i Sunčica i Mel stoje mirno i slušaju.
I zbog ovoga obožavam leto i ovo mesto. Ustaneš ujutro, umiješ se, navučeš na sebe haljinicu i papuče i razbuđuješ se šetajući po kraju, i prisluškujući vetrić i tuđe razgovore.

****

Ako sebi ponekad dozvolite dokolicu, bićete iznenađeni sopstvenom reakcijom. Prvo vas hvata neizdrž. Pokušavate da opravdate neku svoju aktivnost, ili da izmislite nešto što neizostavno morate da uradite. Tada u sebi otkrivate neke vidove… pa – neuroze. A odmah iza toga, kada se pomirite sa tom tužnom činjenicom – i nova polja kreativnosti.
Jedan moj profesor nam je to jednom rekao: Ako je vaš planer uvek marljivo ispunjen, zaboravite na pisanje.

****

terasa
I tako, ceo dan sedimo na terasi i puštamo vreme da otiče. Doručkujemo bugacu: najslasniju, kremastu pitu, tradicionalni doručak Solunjana, i Grka uopšte. Sa mnogo šećera u prahu i cimeta odozgo. Cela soba nam miriše na nju. Hedonistički smo lenji, onako kako nas domaćini uče. Ćaskamo, koristimo pranje terase kao povod da gacamo po ugrejanoj vodi i da se prskamo. Lakiram noktiće igrajući se. I Sunčano dete mi pruža svoje rukice. Tata nam pravi narukvice, da uz svaku odevnu kombinaciju imamo po jednu odgovarajuću. Ova je za tebe: mešavina tog kupaćeg, mora i tvoje kose. A ova za tebe: kao te gaćice, pesak i tvoja kofica. Nemoj i nju da izgubiš!
Zastali smo. I samo gledamo kako stvari i vreme prolaze pored nas. Sve je mirno i teče svojim ritmom. Najmanje se poljupcima štopuje vreme.
Na plažu odlazimo kasno poslepodne, rešeni da sačekamo zalazak sunca. Sunčica je u punoj morskoj opremi – sa gumom za plivanje i mišićima, koji imaju sigurnosnu funkciju – da ne propadne  kroz otvor gume. Oduševljena je vodom, i sama utrčava u nju. Puštamo je da sama otkrije šta je to pred njom i samo je posmatramo kako se igra sa vodom. Pravo je zadovoljstvo da malo prestanem da pričam. Dovraga više i sa tim objašnjavanjem i učenjem. Reči i da hoće, ne mogu da kažu sve. A edukacija je precenjena. Ona nipodaštava trenutke. Gledamo je kako pliva i sami se odmičemo od nje i plivamo svako za sebe, povremeno dopuštajući da nam se ruke i nosići susretnu u vodi.
Iako je voda topla, kada sunce zalazi, napolju već postaje hladno. Uvijam je u ćebence, tako da joj se samo još trepavice vide. Neće da ide kući i ne da nam ni da je pomerimo. Nakon dugog nagovaranja, ostavljamo je da uživa ušuškana i okrenuta ka zalazećem suncu. Opet je pobedila. Krećemo nazad tek kada smo sasvim ispratili sunce.

beduin

****

Nigde bela boja nije lepa kao ovde.
Nigde ne nosim belu osim ovde.
Bela mi je u gradu previše sterilna, na sebi je osećam kao nešto veštačko, što ne pripada meni.
U Grčkoj bela je boja kamena, pene i oblaka, sastavni deo pejzaža.
Bela je ovde tako prirodna.

****

plazaBila sam začuđena što nigde ne vidim teta Joanu. Ona nas je pre dve godine prva dočekala, sa svojim dinamičnim hodom, slamenim šeširićem i čuvenim grik-ingliš akcentom. Bila sam ošamućena od umora, od višemesečnog nespavanja, od sunca, od koječega, držala sam usnulu bebu u naručju dok je Ivan iznosio stvari, osvrtala se da vidim gde smo to stigli, a ona i njen muž su se vraćali iz šetnje, dotrčali nam u susret, poželeli dobrodošlicu i rečima, i osmesima, i zagrljajem. Naše terase bile su jedna do druge. Svakog jutra bi nas Joana pozdravljala, kada bi nakon rada po kući izašla na terasu da malo odmori. Pričala nam je o tome kako je ona odgajala svoju decu, o njenoj neispunjenoj želji da završi školu, da čita o umetnosti i istoriji, pevala je Sunčici neke grčke uspavanke i tašunaljke, koje sam tada prvi put čula.
Prošle godine je bila srećna što nas ponovo vidi. Njen hod postao je spor, a koža bleda. Stalno je išla u bolnicu, jer nikako nisu mogli da otkriju šta joj je.
Ove godine smo je videli samo na terasi. Javili smo joj se, i mahnula nam je iz pristojnosti. Nije nas prepoznala. Sada je Joana već jako bolesna. A ja uvek pred očima vidim njen slameni šeširić i sjaj u očima kada se spomenu knjige.

*********

A danas je 1. septembar, dan kada klinci kreću u školu. Da žive u Grčkoj, mogli bi još malo da se igraju. Ovde školska godina počinje deset dana kasnije, 11. septembra.

***

U dvorištu čujem neku viku, naš domaćin se sa nekim žučno raspravlja, na uzjogunjenom engleskom, koji u toj prilici postaje još smešniji. Muškarci se u Grčkoj svađaju gore od žena. Mašu rukama, izgovaraju mnogo reči u sekundi, šetkajući u svim pravcima. Ta nesputana plahovitost zatim brzo jenjava. Malo kasnije izlazim i čujem ga kako trčkara i zvižduće neku pesmicu, sređujući cveće u bašti. Helou, Milica! Hav ar ju tudej? Did ju slip vel? Ver is jor lejzi men and jor bjutiful doter?

***

kajakasiMontirali smo kajak i porinuli ga u vodu! Taj kajak je pravo malo blago. Lako se pakuje i montira i staje u jedan poveći ranac. Sa njim, ovde nam ne nedostaju bicikli. Ivan stavlja Sunčicu do sebe, i gledam ih kako zajedno lebde iznad kamenčića umočenih u tirkiznoplavo more. U povratku ih čujem kako se svađaju ko će da drži veslo. Znači, brzo su se opustili.
Do kraja dana Ivan prvi put ove godine odlazi do te i golim okom vidljive crte, gde prestaje svima prijatna, ona pitomoplava boja i tako naglo počinje beskrajni predeo tamnih, nedokučivo plavih boja. Priča mi kako tamo nema zvukova osim onih koji dolaze od druženja kajaka sa vodom, i od ptica, pretežno galebova i kormorana, koji tamo caruju. U jednoj gumi koja je tamo postavljena kao neka vrsta signalizacije ljuljuškaju se mladi galebovi, šćućureni jedan uz drugog, i čekaju roditelje da se vrate sa hranom. Ovo je njihov teren, ono je njihovo carstvo. Naša plaža zove se Glarokavos, a glaros na grčkom znači galeb.

veslac

***

Danas sam upoznala Apolona lično. Jedna od lepota koje Grčka nudi jesu i ljudi. Androniko me pita šta mislim o muškarcima u Grčkoj. Kažem mu da su mnogo šarmantni, nasmejani i da ima dosta kosijanera, dakle vrlo sam zadovoljna. Ivan konstatuje kako nije siguran da bi ikada smeo da me pusti u Grčku samu. Ne shvataju koliko je važno da barem imam model za glavnog lika nekog laganog letnjeg ljubavnog romana, ako ikada budem odlučila da ga napišem.

***

Milica i Sunčica mašu

Uveče skoknemo do grada. Previše je ljudi za moj ukus, ne volim taj žagor i miris masovnog turizma, ali mu u ovim prilikama, kada sam u njemu povremeno i dozirano, opraštam. Provlačimo se kroz gužvu u potrazi za jednom radnjicom koju smo otkrili prošle godine – oazu morskih rukotvorina i svega najlepšeg od mora – od začina i sapuna, preko školjki i sunđera, mediteranske dekoracije i mirisa, do rustičnih ukrasa u belim i plavim bojama kojima bih namenila počasno mesto u stanu, jer gledajući u njih kao da čujem more. To je jedna od onih istančanih i probranih radnjica, koja na prvi pogled može da vas prevari, jer pomislite da stojite ispred neke galerije. Ovog puta Ivan je zadužen za razgledanje i kupovinu, Sunčicu moram da sklonim jer ona misli da i ovde sme da se igra sa školjkama koje su pokačene svuda oko nas. Šetamo kroz gužvu, trudeći se da nađemo najčistiji prilaz moru. Svakome želi da priđe i da ga dodirne, zamišljam kako li je sve ovo njoj interesantno i novo, juri na svaki tračak svetlosti, kojih je ovde mnogo – od reklama, preko dečjih igraonica, do uličnih prodavaca koji valjalju kineske igračke koje laju, pevaju Odu radosti i motaju vam se oko nogu. Kada me ova vreva pomešana sa Sunčicinom ustreptalošću zamori, kupujem joj sokić i sedamo na klupicu. Jednom rukom drži sokić i polako ga pije, drugu je stavila na moju nogu i mazi me, kao nonšalantno. Kažem joj da ću je jednog dana pojesti, sa sve tim kikicama i karnerima. Samo se smeška, baraba mala.
Stiže i tata svo troje se sklanjamo u luna-park. Ivan mi oduševljeno pokazuje paketiće koje vadi iz velike kese, već im pronalazeći mesto gde će se najbolje uklopiti. Gledamo vozić koji škripeći kruži po svojoj vekovima staroj pruzi. Unutra potrpani mali putnici koji čekaju da se krug upotpuni, pa da mahnu svojim roditeljima. Unutar kruga je devojka koja pokreće ovaj mali stroj, i koja ne ispušta svoj mobilni telefon na kome neumorno priča objašnjavajući se sa nekim. Napravi kratak prekid sa svakom novom vožnjom, samo dok smesti dečurliju i pokupi novac od njihovih roditelja. A onda se vraća priči. Sa druge strane je brod koji se ljulja, dok deca vrište i dižu rukice uvis. Čika koji ih nadgleda im tapše i nešto dovikuje, zadovoljan zbog radosti svojih putnika. Svetla napadno trepere, svetla se okreću, točkići teško škripe, stalno po negde nešto udari i odjekne šupljina starih, mnogo puta prefarbanih kanti. Luna-parkovi su tako bizarna mesta.

2 oдговора на “Crtice iz Grčke, deo drugi

  1. Nasmejale su me i raznežile ove tvoje crtice. Moram priznati da sam ja uvek zamišljala prosečnog Grka, upravo nekako kako tvoj Ivan deluje na slikama. Ne znam koliko je to daleko od stvarnosti, ali mi prođe kroz glavu dok sam iščitavala crticu a Apolonu 😉

  2. Hahaha! Pa Ivan bi se svakako vrlo lako uklopio u grčku sredinu. 😀 Istina je da voli u prodavnici da priča na grčkom i da opušteno prođe kao domaći, ili da mu se i sami domoroci odmah obrate na grčkom. A bogami, ima i mnogo sličnosti sa ovim mojim Apolonom. Ili njegovom rečima: Vidi ovog tipa, baš je dobar frajer, liči na mene. :)))

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *