Ples sa zverkama

Iron Maiden - Kalemegdan 2014
Pišem brzo, dok ne odem da se istuširam i zaspim kao beba, jer se posle dobrih koncerata lepo spava. Ne smem da odlažem, jer sutra je novi dan, a sa svakim novim danom sve ono što sam htela da zapišem ostaje zabeleženo samo u mom snu. Iz istog razloga budite sigurni da već mnogo novih tekstova ima na ovom blogu, samo ih vi (još uvek) ne vidite.

Nego, ovo su najvažniji momenti sa večerašnjeg koncerta Ajron Mejdena:

1. Zaigrala sam se. Pesma me ponela. Zamislite, i to se na koncertima dešava. Gospođo, polako, gurate me. Reče mi jedno momče u fanovskoj majici i sa krhkim i svakako modernim naočarima na nosu. O, kakva greška! Ne, u stvari napravio je dve greške u tako malenoj rečenici. Pogađajte koje.

2. Na samom ulazu, nekih sat vremena pre početka koncerta, iznenadio nas je jedan mali avion koji se neočekivano pojavio praveći akrobacije. Saznali smo da njime upravlja neki naš sportski pilot, vatreni obožavalac Mejdena. Sa donje strane aviončeta bila je Edijeva slika. Avion se dugo igrao na nebu iznad naših glava, lako kao da je od papira. Nadam se da je i pilot stigao na koncert.

3. Metalci su jako pitomi i druželjubivi ljudi. I sve samo ne agresivni. Nemojte da vas izgled vara.

4. Omladina je zombirana. Hladnih i dalekih pogleda, sa slušalicama u ušima, sa spuštenim glavama koje boji svetlost ekrana sa mini kompjutera od kojih se ne odvajaju i na kom se napajaju bespoštednim informacijama i tuđim mislima. Kod njih nema radosti koja potiče od iznenađenja i iščekivanja. Koncert posmatraju disertirajući ga, prateći set liste. nameštajući svoje šeširiće, kose, kravate, brižno i u mraku negujući svoj kupljeni imidž, pričajući o ispitima i Miri koja se mnogo ugojila. Ne vole da plešu.

5. Kraj koncerta. Gazimo bačene plastične čaše i ćaskamo. Prilazi nam jedan momak i kaže da nas je video i da ne zna šta smo mi tražili na ovom mestu. Trebalo je da budemo u fan pitu. Dodaje da se raduje kao malo dete kada vidi devojke kako skaču uz grupu poput večerašnje. I kaže Vidimo se.

6. Nema tog podviga niti osvojene planine koji me može fascinirati kao čista i jaka pozitivna energija, koja je narasla toliko da je sama sebi dovoljna i usput istopila ego. To se da naučiti. Samo treba naći učitelja. Osmeh na licu, dobrota i fit telo izraz su debele duhovne i mentalne snage, ne džepa. Usput, Hvala, čika Bruse i ekipo!

7. Čekali smo da se masa proredi i zujali po Donjem gradu. Neki momak i devojka su sedeli u travi i ljubili se. Eto, samo to. To je tako lepo.

8. Kosančićev venac sa mirisom lipa i žuborom glasova dragih ljudi i najlepše reke. Neke večeri se pamte više od drugih.

9. Večeras mi se ostvarila želja, više od 15 godina stara, da čujem Phantom of The Opera uživo.

Laku noć. Ne zaboravite da plešete. I to je rad na sebi.

4 oдговора на “Ples sa zverkama

  1. Najbitnije da si se ti lepo provela i izigrala. 🙂
    Ja retko idem na koncerte starih, velikih bendova. Nekako mi koncert nije uživanje kada na njemu ima tako puno ljudi. Više sam osoba za svirke po podrumima. One su uvek energičnije.
    Mada u Berlin su često dolazili „legendarni“ pank, ska i hard-kor bendovi, pa je na njihovim koncertima bilo poprilično ljudi. Ali i dalje to je možda moglo da se poredi pre sa koncertom Darka Rundeka nego sa Mejdenima, po veličini mase. I ja bih onda uvek bila negde po strani, dosta daleko od onih najživljih u prvim redovima jer sam pomalo klaustofobična. I stvarno me to nikada nije sprečilo da se bacam okolo i skačem kao blesava. Mada moram da priznam, gospođom me niko nikad nije zvao. 🙂

  2. Drago mi je da ste uživali! Baš-baš uživali…! 🙂 Gledao sam ih prethodna dva puta, pa sam ovaj cert propustio, ali vratiće se nama Maideni opet, izgleda da im je lepo ovde. S takvim fanovima… 😛

  3. Marice, ma ja volim svirke uopšte. Volim tu energiju. Ja sam od onih ljudi koji upijaju tuđu energiju, što je super kada je ona dobra, ali isto tako osetim kada je nekom dosadno ili kada je zajedljiv i negativan. Sa muzikom, kao i sa knjigama, važi isto pravilo: ako se skontam sa autorima i sa nekim njihovim senzibilitetom, sreći nema kraja. Bez obzira da li je gužva ili ne. :)) Hehe, nisam znala za tu tvoju klaustrofobičnu notu, od tebe uvek neko iznenađenje. Mala tajna, koja to više i nije: upravo na koncertima sam ja svoju uveliko zalečila. 😉 Sada prelazim na liftove. :))

    Gile!!! Tu je, tu je – tvoj blog! 😀 Mnogo si me obradovao sad. 🙂 Rekao je čika Brus da će se vratiti, moramo mu verovati. Kod nas se koncert nastavio… ja se malo vratila u tinejdž dane… i poslepodnevna dremnka se odvija sa Mejdenima u pozadini. 😀 Nego, ima li Skorpionsa na vidiku? 😀

  4. Nasmeja me. Neko mi je skoro spomenu kako je otkrio neku moju malu „tajnu“, isto tako iz nekog komentara. 🙂 Ispade da sam stvarno jedna mistična osoba 😀
    No zapravo, nije to kod mene klaustofobija uopšte. Ne bojim se ja zatvorenog prostora, nego ljudi u zatvorenom prostoru. Pa se tako ne bojim lifta, ali nikada neću ući u lift koji je pun ljudi. Ili npr. nikad ne koristim pokretne stepenice ili pokretne staze kad su pune. I generalno, čak i na otvorenom, ako je oko mene puno ljudi to me užasava.
    Mada u Aziji mi je mnogo lakše, bar na ulici i u molovima. To je verovatno zato što je 90% njih niže za glavu od mene pa imam ipak neki osećaj slobode. Mogu pogled da fokusiram na nešto u daljini. Tamo gde mi je vidik ograničen ili npr. na ulicama u Evropi, jer su ljudi tamo moje visine ili višlji od mene, i dalje paničim.
    Eto sad znaš pravu tajnu 😉

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *