S mamom na biciklu

BajkerkeJoš pre nekoliko godina otkrila sam čari bicikliranja po Beogradu. Naravno, okolnosti su tada bile mnogo drugačije, bila sam student koji ide na fakultet i bavi se svojim knjigama, skokne na kafu sa drugaricom, ili cunja sa mužem po zelenim gradskim oazama, zaviruje u svaku uličicu. I ima bezgranično mnogo vremena za sebe i svoja interesovanja. Bicikl je bio moj pomoćnik, saveznik… i moj prostor slobode. U međuvremenu postala sam mama, a uz to se moj svet toliko pretumbao, da su se i ti dragoceni prostori slobode suzili, smanjili, a svet postao teško pristupačan. Znala sam da će osobi poput mene odluka da ostanem kod kuće i budem sa Sunčicom, i kao mama i kao fizioterapeut, i kao defektolog, biti zahtevna i da ću morati dobro da se potrudim da uravnotežim svoje i njene potrebe. Srećom pa mi se bicikl smešio iz prikrajka.

Dosadno mi je

Navikla da se mnogo krećem, posle nekog vremena priznala sam i sebi i Sunčici da me smara da svaki dan guram kolica prolazeći istom rutom, srećem iste ljude, koji postavljaju ista pitanja, gledam istu stazu i isto parče neba. A ispred nas kej koji se proteže unedogled, iza nas Ada, s druge strane biciklističke staze koje, sigurna sam, vode u nešto novo i drugačije. Sunčica ne hoda, mene u poslednje vreme bole leđa, dugo nisam vozila, ko zna kako će to izgledati, da li je sigurno… ali vredi pokušati. Istog dana kada sam Ivanu rekla za svoju ideju, čekao me je sređen moj stari bicikl, sada sa pojačanjem u vidu sedišta za dete. „Hoćeš da probaš?“

Čega da se plašim?

Loše kondicije, svakakvih vozača, izrade sedišta, pasa koji istrčavaju, i onih koji ujedaju, košave, pustare u koju mogu da dospem, kolabiranja, saobraćaja, nevremena, čamca za prevoz preko reke, lopova u prolazu, pada, manijaka, letećih tanjira, vampira, rupa na suncu… Neke od ovih ideja bile su moje, što se donekle može opravdati kao tipična majčinska briga, uvećana slikom koju uvek imam, makar negde na margini svoje svesti, onu koja podseća na to koliko je Sunčica bila mala i koliko se dugo borila za život. A neke od tih strahova su mi dobacivali ljudi iz najbliže okoline, ili čuveni „dobronamernici“, i ne sanjajući koliko se i sama u sebi borim da strahove prevaziđem. Neverovatno je kako svaka nova, malo drugačija ideja, prvo naiđe na gard i otpor. Jedan od takvih prolaznika mi je tih dana i mnogo pomogao, a da toga nije bio ni svestan, niti mu je to bila namera. U njegovoj konstataciji, skoro pa pretnji, da „sada moram duplo da pazim, ma i više od duplo, jer sada nemam odgovornost samo prema sebi, već i prema svom detetu“ ležala je suština svega onoga što me je kočilo. I umesto da me naljuti što olako komentariše nešto što ne bi trebalo njega da brine, prijatno sam se zahvalila na ovom bici-ćaskanju. Strah od odgovornosti prema detetu koje još uvek ne može da brine samo o sebi. Pa šta? Voziću bicikl sa Sunčicom onako kako bih ga vozila i sama, brinuću o njoj kao što brinem i o sebi – uradiću sve što mogu da nam obezbedim sigurnost, i uživaću. Strah koji vezuje ruke iovako će morati da ode na neko drugo mesto. Ničemu taj ne služi. Više mu ne verujemo, kakve god brižne i dobronamerne maske na sebe stavljao.

Za sada, preko 2000 kilometara zajedno

Bilo je to pre godinu dana. Krenuli smo iz blokova, preko keja i nasipa, uz kanal, izašli negde kod Surčina… i shvatila sam da ovo nije nikakav bauk. Kada sam videla sa kakvom lakoćom i radošću smo prošle naših prvih 10 km, znala sam da ma koliko su se moje životne okolnosti promenile, bicikl je uspeo da im se prilagodi. Samo je vožnja dobila jednu novu dimenziju.

Sunčica i ja svakodnevno vozimo. Prednje sedište, koje se odavno isplatilo, pokazalo se kao odlično rešenje. Ne remeti upravljivost, iako Sunčica sada ima skoro 15 kila, osećam se sigurnije da mi je stalno na oku i uz mene, vidim šta radi, možemo da komuniciramo, da padne i po koji poljubac. Sedeći napred, vožnja je nekako zajednička aktivnost, posebno što ona voli da ispituje šta je na komandnoj tabli, da učestvuje u vožnji tako što zvoni pešacima kad zatreba (doduše, i kada ne zatreba), da mi ispritiska brzinometar ili iskrivi retrovizor. Kej, Savski nasip do salaša Stremen ili Kluba S u Jakovu, Ada, novobeogradske biciklističke staze su uglavnom naše rute, koje nam za sada daju dovoljno sigurnosti, mira i fleksibilnosti za vožnju, što se mene tiče, i prostor za jurcanje i igru, što se Sunčice tiče. Moram da priznam da sam jako srećna. I ponosna, dakako. Nas dve smo toliko toga prošle zajedno za ove tri i po godine, koliko se znamo. Još onda kada sam videla da se brzinometar približio našoj prvoj hiljadarki, udahnula sam duboko i zagrlila svoju hrabricu. I nije sve tako teško, zar ne, mala? S ovom kilometražom, već smo odavno u Grčkoj.

Maja i ja

Uživanje, rekreacija, terapija

Znate, Sunčica ne vidi. Možda je ovo za mene najlakši način da to konačno kažem i na ovom blogu, kroz priču o vožnji bicikla. Nije potpuno slepa, jer vidi svetlost i poneke obrise. Mogu samo da nazrem kako izgleda njen svet, ali dokle god vidim da uživa u nečemu, znam da radim pravu stvar. Mnogo sam tragala i konačno odlučila da prihvatim sve naše probleme i izazove, i ordinacije zamenim onim što je možda teže, ali što osećam kao prirodnije i ispravnije. Na svoju odgovornost, dakako. Ispostavilo se da je vožnja bicikla pruža slobodu i antistres terapiju i meni, kao mami koja je veliki deo dana sa svojim detetom, i njoj, kao detetu lišenog glavnog čula potrebnog da upozna svet u svom uzrastu, koje se na neki način i dalje oporavlja. Sviđa joj se pokret, vetar u kosi, sunce na licu, kiša na licu, zvukovi drugih bicikala, rolera, govor ljudi, smeh. Sviđa joj se što može malo da se vozi, malo da šeta i vežba hodanje po travi, da onda bude na plaži i igra se kamenčićima, da štrapa po igralištu i upoznajte drugare, ali i da odmara pored mene i sluša muziku. Obožavam onaj trenutak kada smo same na stazi, čuje se samo ritam okretanja pedala i asfalt pod točkovima, a Sunčica peva i uspavljuje se, naslonjena na moju ruku, dok moje misli lepršaju rasterećeno i lako. Lepo ti je, mangupe mali, zar ne? I meni je, da znaš. Ne bole me više leđa. Ne boli više ništa.

Komandna tabla

Nismo same

U početku mi nije bilo jasno zašto retko srećem majke sa decom na biciklu. Sada sam sigurna da je mnogo žena koje su nesigurne baš kao što sam bila i ja. Kada me neka mama u prolazu pita kako je voziti sa detetom, kažem da zaista nije niti naporno, niti teško, a zanimljivo je. I dobro za liniju, dodam, u nadi da će ih možda makar to navesti da probaju. Ali znači mi što mnogo ljudi vozi, što su to različiti ljudi, koji bicikl koriste u različite svrhe, u drugim delovima grada, vozeći svako na svoj način. Prija pomisao da ćeš, ma gde se našao, pronaći nekoga sa kim ćeš deliti istu ljubav. I da ćeš imati sa kim da deliš stazu dišući punim plućima, i znajući da malo-pomalo pomeraš granice slobode.

P. S. Hvala tata Ivanu na osunčanoj fotografiji. I nadasve podršci.

P. P. S. I tata je bajker!

28 oдговора на “S mamom na biciklu

  1. Divan text… Kao i uvek! Ma sto mene nisi pitala? Ovde kod mene majke voze decu biciklom najnormalnije. I bake i deke. Razlika je jedino u tome sto se ovde vozi bajs od rodjenja pa do starosti. Svaka cast na hrabrosti da se isproba nesto novo 😉 Ljubim vas iz maglovite Ferrare <3

  2. Divne ste! Prelepe, prosto sijate. Uživajte u zajedničkim trenucima, lepo vreme i sigurne vožnje vam od srca želim. I hvala na tekstu. Kada budem imala decu, planiram da krenem tvojim stopama 🙂

  3. Drage devojke, pa svaka vam čast! Potpuno sam oduševljena 🙂

    Da se predstavim: ja sam ona teta što već više od dve godine putuje oko sveta biciklom i o tome piše na svom blogu i to kopira na Blog B92 i neke biciklističke forume. I ne pišem sad ovo da bih se hvalila, već zato što bih želela da ovu odličnu priču prenesem na B92 i da je pročita mnogo više ljudi. Postoji tamo opcija „gost autor“ pa ako si saglasna, ja bih je prenela a u privatnoj poruci bih ti sve objasnila kako to tamo radi.

    Veliki zagrljaj obema iz Nepala

    Snežana

  4. Predivan blog. Evo placem i smejem se u isto vreme. Svaka vam cast!Sve najbolje vam zelim obema, mnogo zajednickih predjenih kilometara, suncanih dana i vetra u kosi

  5. Skidam ti kapu do poda i želim da tvoja sreća bude dugovječna a ako Bog da i potpuna.Suza je krenula ali joj nisam dala da sleti,a što se tiče bicikliranja moji su svojih 12 km odpedalili sa 4 i 5 godina.
    Naravno,mišljenja su oprečna,ali sve vrijedi pokušati a kad se vidi uživanje onda valja i ponoviti.
    Ljubi tu svoju Sunčicu i veliki pozdrav iz Banjaluku

  6. Milina mi je bilo čitati ovaj članak. Svaka čast! I ja svog dječaka vozim na biciklu a počeli smo sa 9 mjeseci 🙂 Mislim da mame na biciklima trebaju biti posebno glasne i pisati ovakve stvari jer je to jedan od načina promivisanja dobrobiti bicikla 🙂 Puno pozdrava za Sunčicu i veliki pozdrav za tebe iz Banjaluke!

  7. Vidi da nabaviš neki od ovih modela kad Sunči preraste tu prednju korpu 😉
    Viđala sam još bolje modele, samosklepajuće u Berlinu. Šta sve ljudi tamo nisu vozili 🙂

  8. lepa priča. naročito me je ganuo deo o odgovornosti da se primeti šta je detetu zaista potrebno. u takvoj postavci stvari, strahovi mogu jedino da se tope.
    pozdrav.

  9. @Jelenčice: Tako ćeš i ti uskoro, ne brini! Ma, bajs je takva laganica i uživancija da ne vidim zašto ga ne bi vozilo i mlado i staro. I stvarno, moramo konačno do te Ferare da dođemo, iovako imamo sličnu klimu. :))

    @Advokatice, hvala ti! Da znaš da koristimo svaki dan ovog novembarskog proleća! 🙂

    @Teta Jelo, tebe posebno ljubim. Onako – da pukne!

    @Marice, hvaaaala ti! Malopre mi i drug iz Minhena priča kako je tamo sve bajkfrendli, zeleno, uređeno… dođe mi da se odmah spakujemo i da isprobamo, taman i da vidim kakva se sve vozila kreću po ulicama. 😀 I mene malo brine ta prednja korpa i šta ću kada je prerastemo, a uopšte mi se ne dopada ideja da je stavljam iza sebe… Smislićemo neko odgovarajuće rešenje, hvala na predlozima, stvarno ima luuudih modela, u koje bi se i Štucko uklopio!

    @Pero, hvala! :* Obrni-okreni, ta pozitivna energija ispliva, pa i preplavi. 😉 Stvarno ću se truditi da budem ažurnija.

    @Snežo, ti si nas danas posebno obradovala. Hvala ti na svemu!

    @Rotorka, čujem da ti muž već sprema bicikl. Sa sve korpom, naravno! 😀 Vidimo se na nekoj lepoj, porodičnoj turi.

    @Mima, drago mi je što si i ti tu. Hvala ti na lepim rečima i željama!

    @Saska, i mi šaljemo jedan veliki pozdrav za Banjaluku. Hvala na lepim željama! Mene oduševe klinci koji tako mali voze bicikl, neverovatno je koliko energije imaju. Ma, sva deca vole pokret!

    @Vitomire, hvala ti! Nema kod mene više ni mesta za strah, a ni za izgovore. Nadam se da će i kod drugih biti manje.

    @Mama Daro, je l’ da da je divno sa malcem na biciklu? Je l’ se i njemu dopada? Puno pozdrava i za tebe, i za našeg drugara, i za Banjaluku! I hvala što ste se javili. 🙂

    @Snežana, mislim da mi je najvažnije bilo saznanje da ne postoji znak jednakosti između odgovornosti i straha. Odgovornost je kretanje napred uz osluškivanje drugog, a strah je pasivna kategorija.

    @Tijana, hvala ti! Ipak smo mi Sunčane devojke. 😀 I radimo na solarni pogon!

  10. I muška suza je poptekla. Šećeru, razbila si me, ali si našla mesto u jednom ćošetu mog srca.
    Vozim često nasipom prema Ostružnici, pa se nadam da ću vas kad tad sresti.
    Pozdrav 4xDEDA

  11. Hej, imam veliku zelju da se upoznamo i druzimo. Imam bebu od 15 meseci, mislim da je roditeljstvo upravo sve sto si spoznala i rekla. Kako zelim da imam u svom okruzenju nekog ko je takav roditelj, zelim i ja kao takav roditelj da budem podrska nekom ko je isto takav.

  12. Oooo, koliko lepote i inspiracije. Cesto pogledam ima li novog opisa iz vaseg zivota i koliko se obradujem novim recenicama i fotkama i uvek mi izmami suze i neku posebnu energiju. I sad mi stoji knedla u grlu iz mnogih razloga… Bravo za vas troje, bravo, bravo, bravo. I ti bezvezni strahovi, i mene napadnu i pomislim da se samo ja tako opterecujem i borim a onda dobijem inspiraciju i bude mi lakse kada cujem tebe hrabru i saznam da ih vecina ima i vodi borbu na svoj nacin 🙂 Divni ste, toliko me obradujes. Poljupci i zagrljaji za vas iako se licno ne poznajemo ali meni je takav osecaj 🙂 🙂 duuugo se citamo
    :*

  13. @Deda Pero, i Sunčicin deda mi je priznao isto… 😀 A vi ste mene mnogo obradovali ovom porukom. Hvala, vidimo se na stazi!

    @Tatjana, drago mi je što se slažemo i što ti je ovaj tekst bio po meri. Roditeljstvo za mene nije ono što sam mislila da će biti, potpuno je drugačije nego što sam zamišljala dok nisam postala mama. I moram da priznam, mnogo je veći izazov i mnogim novim stvarima može da nas nauči. Mene je ova mala vrtiguza promenila kako sam mislila da niko neće uspeti. 🙂 Nadam se da ćemo se sresti. Puno pozdrava za našeg malog druga ili drugaricu i mama Tijanu!

    @Mima, hvala ti na ovoliko lepih reči! Uh, ma svako svoje priče ima, svako svoje strahove, i svako se na svoj način trudi da ide dalje uprkos njima, a ne da ga oni koče. Mame su dosta osetljiva kategorija, posebno kada su nove u svojoj ulozi, dosta je tu nesigurnosti, a okolina često nema previše razumevanja, pa im samo otežava situaciju svojim što strahovima, što predrasudama. Što se mene tiče, nisam imala drugog izbora osim da verujem u sebe i u svoje Sunašce. Ispostavilo se da je to prava stvar. Grlimo i ljubimo i mi vas. 🙂

  14. Ne znam da li mi je emotivniji ovaj tekst, ili Mama Zauvek koji sam prvi procitala. I sad su mi se sve kockice poklopile, i cela vasa zivotna prica. I ti, tako iskrena, inspirativna, hrabra i mila. I Suncica, jos hrabrija, jos milija. Skoro mi ovako nijedan blog nije prirastao srcu. Jedva cekam vase nove ZIVOTNE price. I vas boost inspiracije! Hvala vam!

  15. @Aleksandra, ovo je i odlična prilika da se i ja upoznam sa tvojim blogom! Mnogo se radujem kreativnim i u jarke boje obojenim ljudima. 🙂 Mnogo ti hvala na divnom komentaru! Sa tako pozitivnim utiscima koje sam čula od svih vas, neće mi biti teško da naš svet podelim sa vama.
    P. S. U stvari, mi se već znamo. Gledala sam kako se rađa Porodica. 😀

  16. Mila moja, morav da ti mafnam od edno dozlivo utro vo Makedonija. Jas sum Mama na eden Borec i malku e da kazam – Te razbiram. Ti Blagodaram za sekoj zbor ispishan ovde i kako majka na predvreme rodeno i kako diploviran filolog zamisli knizevnost.
    Se nadevam deka makedonskiot ne ti smeta. Se citame . Pozdrav
    p.s I nas vo 2009 ni beshe meden mesecot ajhhhh Zakintos

  17. Divan i dirljiv tekst. Moj naklon svim majkama koje sa puno ljubavi , strpljenja i kreativnosti podižu i neguju svoju decu sa invaliditetom. Divim se i tim malim bićima koja zrače životnom radošću, uprkos svemu. Koliko god bio težak, život je lep!

  18. Vas dve ste najhrabrije devojke na svetu. Suncica je Vaše sunce koje sija i koje Vas greje, a Vi ste ponosna mama male heroine, hrabra da svoju tugu i svoju sreću iznese na površinu. Izmamili ste mi suzu; imam prevremeno rodjenu bebu sa blagim zastojem u motrnom razvoju, zastrasili ste me i ohrabrili u jednom trenutku.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *