Naša tužna pesma

I posle svega, samo ponavljam sebi da se dalje mora. To mi ponavljaju i drugi, mada često i ne shvatam smisao tih reči, već one samo tupo odzvanjaju u meni. Nastavljam dalje odbacujući neke stare navike, ubeđenja i ljude, ali se nekim starim vraćam i upoznajem nove. Zato sam opet ovde, na svom Cvrkutanju. I slavuji imaju svoje tužne pesme, ili periode kada ih sve toliko boli da zapevati ne mogu. Samo zaplakati mogu. A onda se dići i… nastaviti.

Opali nas tako kad se najmanje nadamo. Dva života su lupkala u meni te srede kada sam nasmejana i sređena, kao svaka srećna trudnica, krenula na redovni pregled. Sve se preokrenulo za svega par minuta, kada me je strogi i oštar doktorev glas trgao iz idile, govoreći mi da sam otvorena 2 prsta i da hitno moram biti primljena u bolnicu. Nisam se još ni obukla, a sve je sređeno i objašnjeno i sve je bilo spremno za moj prijem u Gradsku bolnicu na Zvezdari. Ne samo što sam krenula da se otvaram, već je grlić bio stanjen, ili u prevodu – porođaj je počeo. Moja trudnoća bila je stara tek 25 nedelja. Ja nisam osećala ništa, nikakvu nelagodu, nikakve bolove.

Sva sreća pa nas je Priroda obdarila velikim mogućnostima i snagom kakve nismo ni svesni. Svaki dan je bio dragocen za moju trudnoću i moje bebe, a i za mene. Svaki dobijeni dan značio je i veću šansu da sve prođe što bolje. U mojoj glavi to je značilo da će biti sve ok, ali zapravo niko me nije spremio za nastavak i za sve ono što nosi prevremeni porođaj blizanaca. Pet dana provela sam na jakim infuzijama, sa svim onim lošim efektima koji su na mene imali lekovi za zaustavljanje porođaja, nisam nijednom ustala iz kreveta, nisam smela. Neću da se prisećam, ali to je sve sa sobom nosilo i nespavanje i neručkanje, uz sav strah, pritisak i iščekivanje. I brigu za one koji me vole i koji su uz mene. Saznala sam ko su mi pravi prijatelji, saznala sam koliko ljudska reč ume da bude jaka i koliko energije čovek u sebi krije, i ružne i lepe, i nazadne i napredne. Za neke mi se čini da nikada neću umeti dovoljno da im se zahvalim.

Izdržala sam do ponedeljka. Negde duboko u sebi znala sam da neće tako moći doveka, jer je sve postalo nalik mučenju, a zatvarala se nisam. Porođaj mi je bio sve bliži. A bebe tako male. Samo sam u glavi sebi ponavljala da moram da izdržim, da moram da verujem svom doktoru da ja to mogu, da ću sve pregurati, da će se sve lepo završiti. Više razloge svega ovoga nisam tražila, jer sam u međuvremenu shvatila da postoje neobjašnjive stvari, one na koje mi ne utičemo, za koje nismo mi odgovorni i koje su jednostavno, iz nekog razloga, bile namenjene nama. Zašto, vreme će pokazati.  A možda i neće.

Posle svega moram priznati da sam ja jedan medicinski fenomen. Dok sam sišla sa odeljenja za visokorizične trunoće i obavila sve što spada u pripremu za porođaj, otvorila sam se još za 5 prstiju. Tek sam tada videla da je proleće stiglo (iako sam ga po mirisu koji mi je svih tih dana ulazio kroz prozor osećala), da drveće cveta i da sunce sija zlatnom bojom. Koliko se sećam, bilo je oko 5 sati poslepodne, moje omiljeno prolećno vreme. Mazila sam svoj veliki stomačić i govorila bebicama da će sve biti u redu, da ćemo se uskoro upoznati i da mama zna da na ovakav dan može samo nešto lepo da se desi.

Porođaj je prošao brzo i pokazao mi da to nije ništa strašno. Posebno što sam prave bolove osetila kada je sve već uveliko počelo. Sve se odvija brzo, nabijeno je adrenalinom i jakim emocijama, nema tu puno mesta za razmišljanje. I sve je tako prirodno, a Priroda je sve rešila u našu korist, uglavnom. Iako nam je to ponekad teško da shvatimo. Rodila sam devojčicu i dečaka, Palčicu i Biberčeta od po 750 gr i 850 gr. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam shvatila da je sve prošlo, kad su mi doktor i sestre čestitali, kad sam dobila narukvicu sa bebljim podacima, a devojčica je bila posebno iznenađenje, jer smo sve vreme bili ubeđeni da nosim dva dečaka! Ščepala sam telefon i čula se sa mnogima, morala sam da podelim svoje emocije, prosto su se prosipale iz mene. Završilo se sve ružno, svi napori i sav trud se isplatio, sve muke prošle, postala sam mama! Nisam bila svesna da je za neke stvari to bio samo početak.

Dečak Saša preminuo je nakon nepuna dva dana na Institutu za neonatologiju. Bio je jači, krupniji, dobio je veće ocene i to niko nije očekivao, mada su nas doktori na sve pripremali, jer su bebe rođene jako male. Nije odoleo jakoj infekciji koja ga je napala.

Nakon par sati od ovog saznanja u suzama, slaba i fizički i emotivno, izašla sam iz porodilišta, moj novi nagon me je vukao u Institut da vidim našu devojčicu, Sunčicu, kako joj je tata dao ime, jer je rođena u predivan dan. Ovo je bio najgori trenutak za mene. Još uvek se nisam oporavila od porođaja, izašla sam u spoljni svet koji je za mene sada bio sasvim nov, izašla sam držeći samo muža pod ruku, bez one slike iz moje mašte – sa nosiljkicama u kojima se smeškaju dve male, rumene, vesele bebe. Teško mi je bilo da vidim i svoje roditelje, i Ivana. Plašila sam se u oči da ih pogledam, jer pored svoje, nisam mogla da podnesem i njihovu tugu i sav strah kroz koji su prošli prethodnih dana. Za nedelju dana se tako mnogo stvari promenilo – od šetnje svog stomačeta po keju došla sam do mlade mame koja je jedno dete sahranila, a za drugo lekari nemaju dobre prognoze.

Videla sam našu Sunčicu i nisam izdržala da je gledam ni pet minuta. Tako je malena, krhka, tako je nežna i tako hrabra. A ja se tako plašim svega.

Prošlo je od tada nepunih deset dana. Naša Sunčica se bori lavovski, a mi imamo podršku sa svih strana, ogromna količina ljubavi i pozitivne energije upućena nam je, a mi je prenosimo dalje, našoj devojčici. Svakodnevno idemo kod naše malene, a ja sve svoje strepnje, nesigurnosti i strahove ostavljam u hodniku, a za nju donosim puno lepih reči, tepanja, pesmica i ogromnu ljubav. I tata sa mnom. Osim vere da će sve biti dobro, šta nam drugo sada preostaje, kada ni doktori još uvek nemaju konkretne dokaze da će sve biti dobro?

Medicina je jedno, a čovek je drugo, mada se često to dvoje ukršta i dolazi u međusobni dodir. Verujemo u medicinu i njenu neizmernu pomoć. Ali verujemo i u snagu našeg Sunca, naše malene devojčice. Neprestano u mislima teramo te ružne posledice krvarenja iz njene glavice i molimo se da se ona što pre oporavi. Korak po korak. Svaki dan je jako vredan.

I moramo dalje. Zbog sebe, zbog nas dvoje, zbog Sunčice, zbog naše buduće dece. Zbog budućnosti. Srećne i ružičaste. Molite se i verujte sa nama, mnogo će nam značiti. Hvala.

28 oдговора на “Naša tužna pesma

  1. Razmisljam vec neko vreme sta da napisem. Ne postoje reci kojima mogu opisati svoje osecanje kad sam procitala tekst.

    Sestra i ja smo rodjene u 7. mesecu i izborile se za ovaj svet. Ja sam posebno bila majusna i slaba, mesec dana provela u inkubatoru i napredovala jako brzo.

    Milice i Ivane borite se, jer ovaj zivot je neprestana borba. I Suncica ce se boriti u to sam sigurna. Molim se za nju.

  2. U ovakvim situacijama teško je bilo šta pametno reći.
    Ja se oslanjam na onu izreku uvek, pa se nadam da će i vama pomoći.
    NE BOJ SE ONOGA ČEGA SE BOG NE BOJI.
    Svim srcem vam želim svako dobro!

  3. Nemogu pomoći.

    Bespomoćan sam.

    Ljudska bespomoćnost nema granica, ali ipak, negde daleko

    tinja nada, koja nas možda čini ljudima.

    Vaš Boban

  4. Došla sam ovde posle pauze od desetak dana ispunjenih tmurnim obavezama da čujem kako moje ptičice cvrkuću, kad ono…………
    Naježila sam se. Mili moji, budite hrabri. Toliko sam zabrinuta, ovo je napisano pre pet dana…. Želim da mislim da ste sada bezbrižni i da su sve opasnosti po malenu Sunčicu prošle. Sve moje misli su sa vama, najdraži moji. Samo budite jaki. Ljubim vas

  5. O Bože, zasto se ruzne stvari dogadjaju onima koji zasluzuju najbolje? Ne mogu da poverujem da se to dogodilo. U mojim ste molitvama svi odreda, i uz vas sam, uvek i stalno.
    Molim te, budite jaki…budite smeli…budite optimisti…to si me ti učila… I ma koliko nevolja da dodje, vi i dalje budite onakvi kakvi ste oduvek bili, i znajte da „sutra“ nikad ne zna!!!
    Volim vas…drz se Mici…

  6. Hvala vam svima puno na podršci, na saosećanju, na veri… sve mi to daje snagu, i meni, i Ivanu, i Sunčici.

    Sunčica sada ima punih 17 dana. I dalje je na intenzivnoj nezi i doktori je pomno prate i čuvaju. Mnoge stvari su se stabilizovale i dovele u red, što nas čini presrećnim. I najmanja sitnica je ogroman pomak! Naša zajednička borba, svako na svom polju, nastavlja se i svaki njen dan je za nas jedna mala dobijena bitka. Vreme radi za nas, moramo biti strpljivi i uporni. Sunčano vreme tek dolazi!

    A vama još jednom ogromno HVALA što nam pomažete da rasteramo crne oblake.

  7. Moje misli i molitve su sa vama, želim vam svu sreću ovog sveta, da se zajedno sa verom i ljubavlju izborite zajedno sa svakom preprekom. U svoje ime (sunčeva svetlost), sa zadovoljstvom pomazem u teranju oblaka. Divim se vasem optimizmu, samo tako nastavite!!!

  8. …. Eto…danas veselo ulazim u ‘moju’ pronadjenu divnu stranicu Cvrkutanje kad ono.. Evo i ja saljem svu svoju snagu, ove suze koje su krenule, ne poznajemo se ali evo saljem vam, nemam jos bebe a vi cete ih imati puno puno puno, videces! Samo hrabro jer ti si zaista to! bice sve kako treba, bice bice i hoce i mora…
    izvinjavam se kako sam pisala i sta sam pisala ali suze su zamaglile ekran, e da je ovo ono staro pismo bilo bi umrljano mastilo ali i sirilo bi pozitivne misle.
    uz vas smo i bice sve dobro, Suncica ce uzivati sa vama!!! Cmok cmok cmok

  9. Citam cesto „Cvrkutanje“; tvoje price, divan, otvoren,interesantan, iskren nacin pisanja…

    Kad ono danas….videh naslov…nisam imala hrabrost da ga procitam iz prve ruke…

    …Majke su hrabre, majke mogu izdrzati sve nedace u zivotu a sad si i ti majka koju tvoje malo cedo treba. Izdrzi, pricaj, pevaj, smesi i zaplaci kad ti dodje… Uz tebe smo. Mislimo na vas.

    Pozitivne misli, optimizam i nada za bolje sutra !

  10. Draga Milicice,
    budi jaka i veruj da ce sve biti dobro, svaki sat koji prodje znaci da je Suncica sve snaznija i sve jaca…
    Zelim vam sto pre da vas gnjavi onim slatkim decijim nestasluscima.

  11. U tvojim rečima ima toliko snage da ne sumnjam da je ima mnogo, mnogo više u tebi samoj. A ta je snaga potrebna Sunčici, i verujem da ste povezane, da ona to oseća. Molim se za nju, za sve vas.

  12. Draga Milice,

    Tebi i tvojoj užoj i široj rodbini želim da što pre shvatite da su nesreće i muke nešto bez čega se PRAVI život ne da zamisliti. I uči nas da se više radujemo svakodnevnim mali radostima koje eto neprimećeno idu kraj nas.

    Trebaće Vam malo vremena, malo lepih kristano jasnih dana negde u prirodi ili gde već, … i naravno puno LJUBAVI. Naposletku vreme leči sve.

    Ovo ti piše neko ko je osetio gorčinu gubitka nerođene bebe i to prevalio preko sebe. Nikad nećeš preboleti bebu, ali doći će druge srećnije bebe i bojiće život Tebi i tvojoj porodici.

    Velja.

  13. Kako je Sunašce naše? Pomislim tako često na vas i nestrpljivo očekujem novosti. Do tada vas grlim virtuelno i šaljem svu pozitivnu energiju ovog sveta!

  14. Ja sam tek danas pronašla Cvrkutanje, tražeći neke planinarske akcije, preko fotografija klisure reke Gradac, malog Joce koga tata nosi na leđima preko brvna, gde sam se i ja plašila… ni sama ne znam kojim linkovima vođena… Imam 31 godinu, nemam svoje bebe, kada me na poslu teraju da se udam i radjam decu ja se bunim i negodujem, ali…. danas sam se nešto raznežila i poželela… Tako si snažna i jaka, i ja se zaista svim srcem molim za Vas i Sunčicu… Kada naiđu problemi u životu, ja se tešim nečim što sam davno pročitala, ponavljam to sebi… „Ko u čuda veruje, taj čuda i stvara!“
    Moja mlađa seka čeka bebu, a i svi mi oko nje čekamo, i radujemo se, i svakodnevno se molimo za nju, i bebca, i zeta, i Ljubav…
    Najiskrenije, najčistijeg srca što umem, želim vam sve najlepše, i nekako ste se ugnezdili u moje srce, i ja ću, uz svakodnevne molitve, iščekivati lepe vesti o Sunašcu malom.
    Puno, puno poljubaca, i najlepših želja i najsnažnijih i najjpozitivnijih misli ka Vama šaljem!

  15. Kada je Luna posle 7 dana borbe na Institutu za neonatologiju umrla,mislila sam da ću jednostavno i ja sa njom. To je bila neopisiva bol koju moze da u potpunosti razume neko ko je takodje rodio andjela. Morala sam u da ustanem i da se borim zajedno sa Lanom dalje i da pobedimo. Drugarica mi je tada rekla nesto sto nisam mogla bas da razumem dobro-Luna je dosla da te nauči,i morala je da ide dalje. Da,tako je zaista i bilo.Od Lune sam puno naučila i svako veče kada pogledam u Mesec ja joj se zahvalim.
    Lana me sada uči nekim drugim stvarima i sada sam ponovo ziva.
    Želim vam svaki dan sunčan i radostan i da i dalje puno,puno toga naučite od Sunčice.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *