Mislim da sada ima tačno trinaest godina od tog Sajma knjiga. U nekim dnevnim novinama sam videla recenziju za novu knjigu jednog tada meni nepoznatog norveškog pisca i ne znam da li zbog primamljivog teksta ili upečatljivog omota, poželela sam da je imam. Mama me je uzela za ruku i odvela pred Geopoetikin skromni štand, oblepljen jedino plakatima sa neobičnom, buckastom i na neki način mističnom devojčicom. Sofijin svet je bila knjiga koju po koju smo došle! Justejn Gorder je otada postao pisac sa čijim knjigama rastem, a koga još nisam prevazišla. A evo i zašto.
U njegovim knjigama sam u svakom periodu pronalazila nešto za sebe. U to vreme nisam znala gotovo ništa o filosofiji (iako sam od njega naučila osnovne pojmove i prvi put čula za neka imena o kojima sam tek kasnije nešto više naučila), ali me je privlačila tajnovitost i misterija, želja da otkrijem šta je u stvari iza onoga što je naizgled uobičajeno i logično.
Kasnije, u srednjoj školi, ma koliko profesorka filozofije nije volela da se koristi bilo kakva “nenaučna” literatura, ova knjiga mi je bila skriveni i verni pomagač onda kada neke ozbiljne postavke i misli nisam mogla da razumem, valjda zato što su mi bile prenošene na zapetljan način. Možda sam samo zato i zavolela filosofiju. Ako ništa drugo, neka pitanja kojima se ona bavila postala su mi interesantna i pokušavala sam da ih rešim na svoj način.
Malo kasnije sa njim sam se zaljubila u Norvešku, u Skandinaviju. Te jeseni odlazila sam na Banjicu na plivanje i krenula bih ranije kako bih imala slobodno vreme da sedim u parku i čitam. Ne znam zašto, ja sam prolećni tip, ali uvek sam uživala zamišljajući sebe na hladnom severu, kako vozom putujem kroz planinu, a od magle samo nazirem put i šume. A fjordovi su ostali moja velika ljubav i sigurno ću jednog dana ići da ih posetim.
A onda sam otkrila ljubav. Ne onu raspevanu, bezbrižnu i stidljivu zaljubljenost, već ljubav koja vezuje, koja donosi odluke, koja boli, koja daje i uzima sve. I to sam pronašla u jednoj njegovog knjizi koju čitala plačući, ne zato što je u osnovi patetična ljubavna priča, već zato što je neko uspeo da da oblik, da stavi u reči ono što ja nisam znala. O, kako mi je to pomoglo, ma koliko teško bilo!
I danas. Kao i pre petnaest godina, dobila sam njegovu novu knjigu od mame. Pomalo sam odlagala da je uzmem u ruke, jer sam se plašila da možda neću osetiti ništa, da će mi sve to biti bezveze iz ovog mog “odraslog” ugla devojke koja se načitala svega i svačega i zato što je htela i zato što je morala i koju je, koliko god da se ne da, današnje vreme sa svojim ograničenim shvatanjima uzelo pod svoje, oblikujući tako njen književni ukus.
Međutim, nije, opet se desilo otkrovenje! Opet sam ščepala knjigu i uživala u putovanju Severom, u otkrivanju misterija, u razmišljanju o samoj sebi, u prelaženju granica. Kod Justejna Gordera ljubav i filosofija žive zajedno, uživaju i pate zajedno, rastu zajedno – da bi na kraju postali jedno.
Kod nas su sva njegova dela izašla u izdanju Geopoetike, gde možete i videti nešto više o njima. U svakom slučaju, ovde su prevedene i neke knjige koje nisu stekle popularnost u drugim zemljama i jako mi je drago zbog toga što zato bili srećni da ih se dokopamo.
Do sada je kod nas objavljeno:
Sofijin svet (1996)
Vita brevis (1997)
Misterija pasijansa (1998)
U jednom ogledalu, u jednoj zagoneci (1998)
Maja (2002)
Kći direktora cirkusa (2002)
Devojka s pomorandžama (2003)
Zamak u Pirinejima (2009)
Justejn Gorder (inače i sa svojom ženom osnivač Sofijine književne nagrade) je negde u maju, kada je kod nas izašla njegova poslednja knjiga, posetio i Beograd. Nažalost, nisam uspela da ga vidim, ili nisam ni htela. Možda bih se sada ispravila…
Ipak, ono što mi još više nedostaje jeste da pročitam njegove knjige za decu, koje nisu prevedene kod nas, niti se mogu naći na Amazonu. Nadam se da će biti prilike da ih nekako dođem i do njih.
Do tada, nadam se da ćete i vi kod njega pronaći nešto za sebe!