Sve češće čujem rečenice tipa „kako je nekad sve bilo lakše…“, „sećam se bezbrižnih vremena…“. Ovih dana mi sve to odzvanja u lobanji, i shvatam gorku istinu, da je zaista nekada bilo lakše, bolje, boje su bile intenzivnije, zvukovi i glasovi umilniji… gotovo uspavljujući. Pitam se zašto se to dogodilo? Gde je nestala magija?
Imao sam obaveze i pre, imao i probleme, imao sam i glavobolje. Načeta je ta tema u tekstu o Novom Sadu. I sad se osvrćem oko sebe: Joan Baez više ne zvuči tako rajski, Queen su omatorili, a u New Yorku žive u strahu od terorizma; hipi pokret je gomila neočešljane dece na halucinogenim drogama, a i ja sam stiskam suzavac u džepu kad uveče prolazim pored futoškog parka. I nije mi jasno u šta se pretvaram… eto, pijem čistu vodu, jedem vlakna, klonim se nevolja, pokušavam biti bolji čovek, čitam knjige sa budističkom tematikom…. i ništa! Ništa lepo da čujem, ništa lepo da vidim. Bojim se za svoju budućnost i budućnost meni bliskih ljudi. A pijem flaširanu vodu! Zar se to ne računa?
Anglikanski jezici imaju izraz out of place koji se teško može prevesti u jednu reč na naš jezik. Smisao tog izraza najbolje ilustrujem jednim vojvođanskim prizorom, a to je prizor usamljenog drveta. Usamljeno drvo, najčešće orah, hrast ili topola bivali su posađeni na ivice vojvođanskih njiva kako bi se ratari u letnjim mesecima mogli skloniti u njihov hlad. Danas se to drveće može videti sa autoputa i probuditi u vama bol, čežnju, neko neprijatno saosećanje sa tim drvetom koje će se vremenom i treningom pretvoriti u saznanje da tom drvetu nije tu mesto. Ono tu stoji godinama, odoleva vremenu, oko njega nema ničega, ni trave, nema ni psa da ga zapiša, nema više ko da odmara u njegovom hladu, jednostavno nije mu tu mesto.
Gubitak te životne magije koju sam na početku spominjao u meni budi out of place osećaj. Stvari u kojima sam nekada uživao, više mi ne pričinjavaju toliko zadovoljstvo. Nekad sam mogao otići 100 kilometara od svog grada da bih video hibiskus koji sam mogao videti i u svom susedstvu. Priču neću vezivati za ljude, jer sam se i o one koje volim ogrešio, baš zbog toga.
Trideset mi je godina, ali imam gorčinu pedesotogodišnjaka… Nekada sam zaista maštao o mirnom kutku sa velikom baštom, o zdravoj i srećnoj porodici, o pastorali. Danas maštam o snu. Ne onom pesničkom snu sa idejama i vizijama. Nego o običnom osmočasovnom odmaranju koje prethodi novom radnom danu. Nisam ni suzu pustio kad mi je uginula moja Amerika, i opet kad je za njom uginula Džumara!
Ovih dana sam bio bolestan i ležao sam kod kuće. Zaprepastio sam se koliko ne znam kako moj stan izgleda na prepodnevnoj svetlosti.
Welcome my son, welcome to the machine.
Where have you been?
It’s alright we know where you’ve been.
Ma da, imam utisak da ne kontrolišem svoj život. Neko me je posadio tu i rekao „budi ovde i radi to“. Ponekad se setim nekih prizora, ljudi, mirisa koji me bace na talase melanholije:
- Sremski Karlovci gde sam išao da muvam,
- Seks pod vedrim nebom, u liftu, čak i bolnici,
- Oduševljenje kad pročitam neku Pavićevu priču,
- Kupovina beskorisnih poklona, samo zato što misliš na nekog,
- Pljeskavica sa lukom kada se vraćam iz izlaska,
- Miris pekare u 5 ujutru,
- i još štošta.
Bah, otišlo je sve to! Sada sam ozbiljniji, mnogo radim, više novca trošim, a sve manje uživam. Da li su mi stvarno poželeli dobrodošlicu u mašinu?
napisao Igor Ember