Novi Sad Novi

U Novom SaduVerovatno spadam u one koji veruju da se sve okreće, kruži i uvek najzad vrati na svoj početak. Kada bismo na kraju, ispunivši pun krug, došli na isto mesto onakvi kakvi smo i krenuli, rekla bih da je ideja o cikličnosti pun promašaj. Srećom, ove kružnice ne iscrtavaju se na istom mestu, niti su uvek iste ili čine savršen krug. One se razbacuju po nepoznatom prostoru, trepere i rastu, neke od njih se susreću i seku. Nije svaki krug ponavljanje. Već i novo rađanje.

Volela sam jedan grad. U stvari, zaljubila sam se u njega kao što se samo turisti mogu zaljubiti u grad koji je prevazišao njihova očekivanja. U Novi Sad sam mogla stići tako brzo i lako, pa i onda kada nisam vozila kola, u čemu je bilo nekog šmeka starih dana, onih o kojima sam slušala od svojih roditelja. U tim malim izletima sve je mirisalo na mladost, proleće i osmehe i sve je veselo pulsiralo. Da, baš kao kada se čovek zaljubi. Eto, u Novom Sadu mogla sam da predahnem, da dišem punim plućima i da verujem da na ovom svetu i dalje postoji trag bezbrižnosti, čak i onda, da, čak i kada znate da postoji bezbroj razloga zbog kojih je teško biti bezbrižan.

Veče u VremeplovuU leto jedne ovakve, bezbrižne godine (kako je se sada sećam), radovala sam se dugoj šetnji nepoznatim ulicama koje su uvek nekim čudom izlazile na Dunav. Ne znam da li je to neka podudarnost, ali u tim šetnjama bez ikakvog cilja u gradu koji slabo ili nikako ne poznajem obično uvek, nepogrešivo, dotabanam do reke. Svuda su bili stranci, čulo se bezbroj glasova mladih, i iako uglavnom nisam imala pojma o čemu su pričali, odlično smo se razumeli, jer svi smo imali isti cilj i svi smo disali u istom ritmu. Imala sam prijatelje i bila okružena ljudima koji su imali za mene sasvim nove i neobične priče, one koje vas inspirišu i pokrenu. On je pričao o Njujorku koji ga je ostavio bez daha, o Kvinu i subkulturama koje čine ovaj svet i dalje živim i o svojim snovima. Maštao je o mirnom životu u nekom malom mestu u kućici sa ogromnom baštom. U tim šetnjama uz sladoled i stalne prekide da nešto fotografišemo ili da sa nekim proćaskamo, stvorila sam sliku te bašte u svojoj glavi i znala gde i najmanji cvetić raste. Pili smo sok od zove i jurili se sa kučićima i guskama.

Anja i jaA ona se stalno smejala. Ne onim osmehom koji traje koliko usne stoje razvučene u osmeh, već je njen smeh trajao neprekidno, i onda kada se činilo da je mrtva-ozbiljna (znam da obožava ovaj izraz!). A možda baš tada, jer su njene oči bile te koje su se smejale. Sa najvećom nonšalantnošću mi je pričala o svojim slabostima i nestašlucima, koji njoj tako šarmantno stoje, da sam se postidela što sam često tako ozbiljna i koračam čvrsto se držeći za zemlju, ne puštajući da me vetar makar malo ponese. Nikada nisam obišla toliko kafića, i nikada živela tako urbanim životom, koji me može privući samo ovde. Cele noći smo igrale Mistery Case, ne samo zato što je igrica dobra, već zato što smo je igrale zajedno i zato što smo dočekali jutro da bismo otišle da spavamo. Prestupnice.

Dunav u Novom SaduPloveći rekom osmeha, maštanja, zagrljaja i iskrenih emocija nismo bili spremni na vir koji nas je u sebe uvukao. Nekadašnji sjaj u očima na samo spominjanje Novog Sada zamenila je tuga i mučnina, koju nisam niti imala snage niti znala kako da zaobiđem. Osećala sam da su neka mesta, kao i neki ljudi, surovo kažnjeni i da sada umesto sunca glavnu reč drže uporni oblaci i surova kiša. Kao da je nevino dete nepravedno i vrlo grubo kažnjeno. Nakon vira po reci su ostale samo nejasne emocije, razbacani ljudi i odbojnost.

Upravo zbog toga sam pre par dana u kola sela sa knedlom u grlu i strepnjom u stomaku. Kako li će sada izgledati moj Liliput lejn?

Kravica u Novom SaduI konačno sam dokazala sebi da negativna osećanja ne treba nikako gajiti, već skupiti hrabrosti i ispraviti ih. Sa ovim putovanjem novi krug je započet. Nije više kao nekada, niti možda treba da bude. Najvažnije je da se magla podigla, oblaci razišli i da smo se konačno pronašli. Novi Sad je i dalje jedan lep, mali grad gde se svaka obaveza može pretvoriti u zabavnu šetnju. I dalje u njemu žive pitomi ljudi, koji su strpljivi i izlaze vam u susret. I dalje ovaj grad ima svoj ritam, nenametljiv i usporen, a opet tako živ. Ima zanimljive kafiće za koje biste teško pronašli ulaz ukoliko vas neko od domaćih ne bi uputio. Ima mnogo cveća, čak i zimi, i mnogo mladih. Ima Vremeplov sa najlepšom bečkom kafom, najukusnijim kolačima i baštom kao iz prošlog veka. Ima Dva štapića sa najbogatijim porcijama pohovanog ananasa u čokoladi i najlepšim šoljicama za čaj od jasmina.

I ima ljude koji čine ovaj grad posebnim. Drago mi je što su dobro.

24 oдговора на “Novi Sad Novi

  1. Ijao, gde me nadje! Dva stapica, moj omiljeni kinez. Pohovani patlidzani sa povrcem, nesto najbolje! Zimi-Absolut, Marta, Izba, a leti Strand, Laze Teleckog i Tvrdjava. 🙂

  2. Elektrokuhinjo, sada si mi dala neke nove predloge. A i podsetila me na neke stare stvari. Hvala!

    Grande, već sam jednom spomenula kako najviše volim budna da sanjam. 😉

  3. sad si me rasentimentalisala (kakav nakaradni izraz 🙂
    ja volim NS na neki specifican nacin
    i to bas grad kao grad, iako nikad nisam imala ljude koji su me vezevali za isti
    mislim posebne prijatelje ili slicno…
    ofucano ili ne
    odlican ti je post 🙂

  4. huhhhh Novi Sad,
    bas ljubav na prvi pogled! uvek volim ponovo i ponovo da obidjem taj grad… mene uhvatila nostalgija jedva cekam da ponovo krenem k severu 🙂

  5. Kružnice stalno kruže, nekada se dodirnu a nekada i preseku, nekada nas iznenade!
    Pozdrav od male jece koja se smeška iza zelenih flaša na fotografiji večeri u Vremeplovu. Već neko vreme pratim ovaj blog, i veoma sam se prijatno iznenadila da, pronadjem sebe, kako na slici tako i u mnogim tekstovima koje procitam. Ovo je mesto gde se iz sada mog Novog sada, cesto vraćam u svoj stari Beograd. Onaj koji se toliko promenio, a koji kroz neke fine ljude oživljava slike iz detinjstva, i onog lepog vremena, lepog izražavaja, pardon, cvrkutanja. Novi Sad- Beograd, toliko blizu a toliko daleko. Beograd uvek nosim u srcu, onaj Beograd, ominljenu ljujlašku u Kalemegdanskom parku, deke koje igraju šah, park pun dece koja jedva čekaju proleće, zvuk tramvaja i njegovog zvona, prijatelje. Neke stvari će zauvek ostati tu, ali nešto se promenilo, taj duh grada je postao nekeko drugačiji, potpuno izmenjen. Možda se meni to samo čini, a možda je i zaista tako, jer sve to posmatram sa distance. Novi sad je lep gard, mali, ceo centar se obiđe peške, sto je zaista lepo, sviđa mi se život ovde,ali ne mogu još uvek da napravim pravu paralelu, jer se sve menja, iza dana u dan. Eto još nisam probala pohovani ananas iz dva štapica :).
    Samo nastavi sa cvrkutanjem, a i kruznice ce nastaviti da kruze!

    Uvijek kad ti tonu lađe
    I kad osjećaš se sam.
    Kad ti čitav svijet se čini
    kao neki ružan san.
    Tu je mjesto što te čeka,
    Tvome malom srcu lijek.
    Tu su svi što vrte repom, pravi bend.

    Čemu sam na svijetu biti,
    srodnih duša ima tu.
    Svi smo ptice istog jata
    I u dobru i u zlu.
    Tu je glazba i veselje,
    Svaka priča – happy end.
    Tu zavrti i ti repom, budi friend.

  6. Kružnice stalno kruže, nekada se dodirnu a nekada i preseku, nekada nas iznenade!
    Pozdrav od male jece koja se smeška iza zelenih flaša na fotografiji večeri u Vremeplovu. Već neko vreme pratim ovaj blog, i veoma sam se prijatno iznenadila da, pronadjem sebe, kako na slici tako i u mnogim tekstovima koje procitam. Ovo je mesto gde se iz sada mog Novog sada, cesto vraćam u svoj stari Beograd. Onaj koji se toliko promenio, a koji kroz neke fine ljude oživljava slike iz detinjstva, i onog lepog vremena, lepog izražavaja, pardon, cvrkutanja. Novi Sad- Beograd, toliko blizu a toliko daleko. Beograd uvek nosim u srcu, onaj Beograd, ominljenu ljujlašku u Kalemegdanskom parku, deke koje igraju šah, park pun dece koja jedva čekaju proleće, zvuk tramvaja i njegovog zvona, prijatelje. Neke stvari će zauvek ostati tu, ali nešto se promenilo, taj duh grada je postao nekeko drugačiji, potpuno izmenjen. Možda se meni to samo čini, a možda je i zaista tako, jer sve to posmatram sa distance. Novi sad je lep gard, mali, ceo centar se obiđe peške, sto je zaista lepo, sviđa mi se život ovde,ali ne mogu još uvek da napravim pravu paralelu, jer se sve menja, iza dana u dan. Eto još nisam probala pohovani ananas iz dva štapica :).
    Samo nastavi sa cvrkutanjem, a i kruznice ce nastaviti da kruze!

  7. Laluve, hvala! Drago mi je da sam te podsetila na NS. Eto lepog predloga za prolećni izlet. Tada se može desiti da stekneš nekog prijatelja, pa da ti NS postane još draži. 😀

    Kuch, ja čula da uskoro hitaš na sever, pa sam smislila način da te ubrzam i poželim ti dobrodošlicu. 😉

    Mala Jeco, kakvo prijatno iznenađenje! A mogu misliti kako si se ti obradovala kada si se pronašla na slici. Mnogo volim tu sliku, podseća me na neku prijatnu atmosferu… Pa gde si se ti sakrila? Kako si?
    Nije nimalo lako praviti paralelu Novi Sad-Beograd, jednostavno su drugačiji i svaki od njih ima svoje prednosti i mane. Ali definitnivno imaju neki specifičan duh koji je često sakriven pod najčešće agresivnim modernim tvorevinama, pa ga je teže osetiti. Ali vredi potruditi se. 🙂
    Hvala na pesmici i uživaj i dalje u cvrkutanju, drago mi je da ti prija i da si se u njemu pronašla. Uvek se obradujem kada se javi neka srodna duša.

  8. Prekrasan homage prekrasnom gradu 🙂
    Moja sjećanja na Novi Sad su prilično izblijedila, ali čitajući tvoj post probudili se su isti osjećaji koje si opisala na početku….
    Napravila sam sad pauzu od nekoliko minuta jer su me povukla sjećanja 🙂
    Hvala ti na ovom predivnom tekstu 🙂

  9. Studena, baš mi je drago! Nisam znala da si bila u Novom Sadu, a da sećanja ne bi izbledela, valjalo bi ih osvežiti.
    Ne znam kakav je grad bio kada si ga ti posetila, a ja ga poznajem svega nekoliko godina. Ipak, sigurno je zadržao svoj stari šarm, čim ti je ovaj tekst značio. 🙂

  10. Doslo leto, skidaj zimski pokrivac :)))
    NS – valjda je jos zovu kod nas i „srpska atina“, po meni je grad koji odise lepotom. Zaljubio sam se iako sam od beograda do n.sada putovao 7 sati, prvi put zeleznicom i rekao sam poslednji put zeleznicom.
    Za razliku od dinamicnosti i brzine u nacinu pricanja i komunikacije u vecem delu Srbije, oni su pravi puzevi sporaci – barem one koje sam ja upoznao. Arhitektura, odlicna, dunavski park prelep pa tamo bi se i zaljubio i emotivni skrndelj, imaju petrovaradin, solidan nocni zivot i lepe devojke.

  11. Ivane, ne bih da žurim, nešto se vreme još uvek nećka.
    Pitam se samo kako si uspeo da putuješ čitavih 7 sati! Pa pešice bi za to vreme nekako uspeo da stigneš. 😉 Da, čula sam da je železnica očajna i da se ne isplati ići njom, osim ako nemaš svo vreme ovoga sveta. Ova destinacija je stvarno vrlo mala.
    Mene je na prvi pogled, tj. na prvi utisak, i osvojio taj usporeni, prirodniji ritam. U Bgu ti se često nameće ritam koji ti uopšte nije potreban.
    Znači, neka ljubav jeste pala u NSu? 😉

  12. Ja s ekipicom barem dva puta godishnje zapalim tamo na ceo dan (tj. noc:). Ah, slatke Novosadjanke… :)) I okrecem se za njima k’o klinac! :blush: :))

    I svaki put kada pored Narodnog udjemo u Zmaj Jovinu osecam se kao u drugoj drzavi. Moj drug je fax u NS-u zavrshio i on tvrdi: „Ovde se lakshe zivi nego u Beogradu.“ Ima neshto…

  13. Momci, vidim ja zašto vi volite Novi Sad! To za lepe devojke znam i zbog Ivana, kome tamo samo sijaju okice. 😛 Mislim da su tamošnje devojke prirodnije, nasmejanije i nos im nije dignut visoko kao u Beograđanki. Čak naš kum, inače Novosađanin, kada ga iznerviram voli da kaže da sam prava Be Ge devojka. To mu dođe kao neka psovka. 😉
    A što se lakšeg života tiče, meni bi bilo olakšanje samo da ne moram da idem prevozom, da mogu da sednem na bajs i odem gde hocu, da ne kažem pešice…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *