Mama, mama, a zašto kiša pada?

Uživanje na kiši‘Ajde sada da mi neko kaže da nikada nije postavio svojima ovo pitanje kada je bio mali. To nekako spada u dečju klasiku. Odgovor nam je svima dobro poznat: da bi porasla trava i cveće, pa i mi, da bi sunce lepše sijalo, da bi se nebo isplakalo i da bi mu tako bilo lakše… Kako rastemo, otkrivamo šta još kiša može. Ja sam malopre došla do još jednog saznanja o moći kiše. Toliko sam srećna što sam to otkrila, da sada sedim, pokisla i mokra do gole kože, pokušavajući da to nekako i sročim.

Džogiranje na kišiProšlo je neko vreme od kada sam se ponovo osmelila da krenem na trčanje, jer mi to nije dozvoljavala novostečena alergija na neku misterioznu supstancu. Super je trčati uveče. Na keju pored reke. Dok cvetaju lipe. Po utabanoj stazici u travi, dok vas slavuji skriveni u žbunju pored kog prolazite bodre svojim šarenolikim glasovima. Trčanje u dvoje. Uhvatite zajednički ritam i mogli biste tako dok ne stignete na kraj sveta. Ili dalje.

E sada, najlepše stvari se dešavaju potpuno neočekivano. Drveće je počelo ritmično da šušti. Kapi su tapkale po lišću i činilo se da to tapkanje prati i naš ritam. Osluškujem. Ritam je sve brži.

– A da se sakrijemo pod neku krošnju, čisto dok malo ne prođe? Ne znam koliko bi valjalo da ovako vrući pokisnemo…

– To je najgore što možeš da uradiš. Kiša može potrajati celu noć. Samo nastavi da se krećeš. Blizu kuće smo.

Pevanje na kišiOblak se zaustavio iznad naših glava. A onda se otvorio. Počeo je pljusak. Kada sam nakon dugog udaha otvorila oči, našla sam sebe kako letim preko bara, potpuno mokra, otežala od vode. Više nismo džogirali, ne ne, nije to bilo trčanje. Smejali smo se kao blesavi, uskakali u one najsočnije bare, raširenih ruku se kretali u cik-cak, i naravno, smejali se kao ludi.

– Ej, Milice, je l’ si pokisla?

– Samo malo, čisto površinski. Kuća ne može biti tako daleko.

E, baš me briga. Prepuštam se. Zašto se suprotstavljati? Neću da kukam. Neću da se plašim. Naše mame bi rekle da nismo normalni. Da možemo da navučemo upalu pluća. Doktor bi mi rekao da od mokrih nogu mogu da dobijem upalu jajnika. Komšinica da može da nas stigne neki grom jer se preterano krećemo. Instruktori fitnesa da se možemo okliznuti i da je tada možda trebalo da iskoristimo mokru zemlju kao odličnu podlogu koja čuva naše zglobove.

Vesela kišaAli oni možda ne znaju da kiša može da leči. Da su smeh i pesma na njoj blagotvorni. Da nas može izbaciti sa utabane staze i odvesti na neku nepoznatu stazicu, punu iznenađenja, koja u nama dotakne usnulu maštu. Sećate li se kako je u Velikoj ribi Ed Blum skrenuo sa glavnog puta i otkrio grad Spektar? Kiša može da osveži uspomene. Da, kiša spira. Skida sve naše maske. Mokri, ogolićeni, bez šminke, dok se ocrtava svaka linija na telu, jurcamo kao mala deca.

Kada mi jednog dana dete bude postavilo pitanje iz naslova teksta, imaću spremam odgovor. Kiša pada da bi protresla, oživela usnulu prirodu. Da bi nas usrećila.

11 oдговора на “Mama, mama, a zašto kiša pada?

  1. e vidis, sa mnom radi jedan naucnik. bio sam prisutan kada ga je njegova cerkica pitala zasto pada kisa. e, onda je on krenuo da objasnjava detetu sta se to tamo gore desava. to je bila prica za odrasle, ne za decu. a dete slusa i ne trepce. i mnogo je pametno dete. kod nje ne prolazi vecina objasnjenja za decu, jer je tata vec objasnio o cemu se radi 🙂
    inace, volim kisu. ako se obucen za kisu (bermude, majica, papuce) volim i da pokisnem 🙂

  2. Pa ne znam baš. Koliko god dete bilo bistro, postoje priče koje su namenjene baš njima. Ne sumnjam da mnogi klinci mogu da razumeju i pravilno, stučno objašnjenje nekih pojava, ali je lepo da malo i maštaju. I taj deo čoveka je vrlo bitan za život. Dete je dete, a odrastao čovek je nešto sasvim drugo. Ne volim starmale.
    Kisnuti je romantično. 😀 Tvoj izbor odeće za tu priliku je odličan. :))

  3. Svida mi se tvoj zakljucak na kraju teksta, lepo si to srocila. Odlican odgovor. Po tvom opisu lepo zvuci trcanje po kiši, mada ja baš nisam ljubitelj kiše. Ali, ova kisa opisana u tvom tekstu ne izgleda tako lose, bas kao sto si rekla, izgleda romanticno.

  4. Zdravo komsinice! Bas sam se prijatno iznenadila kada sam procitala komentar na mom blogu 🙂 Samo, nije mi jasno – po onome sto si napisala,ispada da si me prvo primetila na keju,a onda dosla do mojeg bloga?:) I one sandale – kupila sam ih na plazi,jer su mi se stare pokidale,a morali smo da nastavimo put. Kakve veze one imaju sa planinarenjem?:)))
    Btw. muza ti „znam“ iz vidjenja,a tebe bas i ne 🙂
    Javi se ako hoces,sad imas i moj mail, da ne zauzimamo ovaj javni prostor prepiskom kojoj mesto ovde nije…

  5. @I2U: Sada ću da se postidim. :)) Hvala… Šta da ti kažem, moraš jednom da probaš. Pozovi i društvo. 😛 Inače, kiša je šta od nje napraviš. 🙂

    @JagodicaBobica: Dobro došla! Ma dobro, u svaki prostor namenjen pisanju treba udenuti tekst. 😉 Tako da ništa nisi zauzela. Odgovor u mejlu. 🙂

  6. Ova moja ne traži objašnjenja (još uvek). Dovoljno joj je da pada kiša i da ima bara. Sreći nikada kraja. Mada je jednog oblačnog dana u vrtiću naučila zašto grmi:
    Sudare se jako jedan beli i jedan crni oblak na nebu, i čuje se jako BUM. (objašnjenje je propraćeno pljeskom šaka).

  7. Eto, vremena se menjaju. Kada sam ja bila mala, što i nije bilo tako davno, mislila sam da se to sudaraju dva CRNA oblaka. 😀 A i ja nisam imala taj dramski efekat pljeskanja rukama. Super fora! 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *