Sami sa sobom

Silueta devojčice u poljuNe znam jesam li postala razmažena. Muka mi je kad treba da idem u grad. Ne mogu više da podnesem gužvu, sivilo, gladne pse na pločniku koje poneki idiot u prolazu šutne, ljude koji šetkajući pljuju i češu se. Iznerviram se kada mi stari auspuh baci crni oblak u lice. I kada mi nalickana kola ne dozvoljavaju da u miru pređem ulicu. A ponajviše, ne mogu da podnesem saobraćajni kolaps…

… Ono kada hoćete da dođete negde, a ispred vas je nepregledna kolona automobila, kamiona, motokultivatora, sklepanih ciganskih kočija na motorni pogon i koječega. Kao da me neko guši. Poželim da odletim, da sve to preskočim, da dišem punim plućima i sažaljivo gledam na dešavanja ispod sebe. Je l’ nekome od vas to uspelo? Meni za sada samo u snovima. Pa i tada retko.

Ceo dan sam provela u kolima. U Beogradu je trebalo da se časkom dovezemo do izdavačke kuće za koju radim, samo da uzmem neku knjigu. U prevozu potrošeno: dva sata, mnogo živaca, doooosta para (za gorivo i za pajkana, koji je bio fin i prekršaj od tri hiljade nam naplatio hiljadu dinara, zbog našeg pijukanja i ronjenja suza). Vreme za koje sam mogla da ogledam dobar film. Živce koji će mi trebati da uživam u životu i da ga živim punim plućima. Pare koje mi trebaju na svakom koraku. A posle ove zabavne mini ture, u kojoj zbog svih gore navedenih stvari nisam, koliko god sam se trudila, mogla da vidim sve skrivene lepote ovog grada, trebalo je da usmerimo točkove ka Novom Sadu.

Vojvođanska ravnica u prolećePut je postao ravan. Čulo se samo šuštanje ravnog asfalta sa auto puta pod nama. Tek tada smo shvatili da je sve vreme u pozadini išla tiha muzika. Majk Olfild. Ćutali smo i upijali zvuke. Malo spustili sedišta. Svako je jeo svoj ručak – parče tople, hrskave pice uz flašicu vode. Mi i nepregledna vojvođanska ravnica. Samo na trenutak neka ptica preleti preko žutih polja. Malo smo „odškrinuli“ prozor i muzici se pridružio fijuk vetra. Knedlu koja je tako dugo stajala u grlu, progutala sam sa sve picom. Lepo je biti van. Napolju. Gde nema vreve. Ni ljudi. Gde čuješ svoje misli.

Devojčica sa cvetomPredlažem šetnju u rano jutro, kada možete da oslušnete buđenje novog dana i kada vam sve izgleda drugačije, kao da niste u svom mestu. Odlazak u divljinu, tamo gde se još niko nije setio da ode, makar to bilo neko naizgled uobičajeno mesto. Ali vi idite kozjim stazama. Šuma. Planina. Brdo. Ako vam je ustajanje rano i suviše nedostižno, onda se uveče smestite na neko mesto gde vas niko ne vidi, a gde vi sve vidite. Mnogo je lepo da budete neprimetni. Moja stara zabava iz detinjstva. Posmatrate druge, istovremeno i sebe, a niko se ne bavi vama. Igra.

Iskoristite slobodno vreme ovih dana. Uživajte u praznicima. Sami sa sobom. I sa osobom koja može da čuje vaše misli. Ima li boljeg odmora?

15 oдговора на “Sami sa sobom

  1. Pa ima svoje čari u tome da se skloniš sa strane i osamiš. Na kraju krajeva, znam da mi sada ovo nećeš poverovati, ali to ČAK i ja ponekad volim. Sve češće, kada bolje razmislim. 😉
    Ali to ne znači da je neko depresivan. 😛
    A taman si se poradovao da ću da pristupim tvom klanu.

  2. Da, da, znam. Nažalost, imam i ja svoje trenutke kada mi se zacrni. Ali brzo je prošlo. Tačnije, čim sam ovo napisala, prošlo je.

  3. Grad je potpuno pogresan. Priroda je normalno staniste. Zalosno je sta smo uradili sa prirodom. Uopste nije istina da se danasnji zivot moze ziveti samo u gradu. Koliko nam to sto nam grad nudi zaista treba?

    Pozdrav,

    Kosta

  4. Grad se nameće kao jedino rešenje za ono što danas predstavlja normalan život. Mnogo lažnog sjaja i bespotrebne tenzije. Da bi stvorio samo kulise iza kojih se odvija pravi život.
    Ali grad i ne ostaje u svojim granicama, već se njegovi uticaju šire i na prirodu. Ostaje nam jedino da nađemo ravnotežu. Da od urbanog uzimamo ono što nam je potrebno, a u prirodi da nađemo utočište. Balans je umetnost. I umeće. Pa ko nauči, neka nam prenese. 🙂

  5. Mudro zboris, Milice. Tvoje reci su savrsene kao krugovi u vodi, koji nastaju kad u vodu bacis oblutak. Ali, to istovremeno ne znaci i pogodak u centar krugova.

    Ne slazem se da se uticaji grada sire na prirodu. To moze tako da izgleda. Ali ono sto se zapravo desava je narusavanje ravnoteze koju pominjes.

    „Odrzivi razvoj“ je takodje iluzija. Razvoj (necega) moguc je u ovoj nasoj danasnjoj civilizaciji samo na ustrb necega (drugog).

    Dokle god budemo proizvodili ono sto nam zapravo nije potrebno nemozemo govoriti niokakvoj odrzivosti, pa tako ni o odrzivom razvoju, ako si na to mislila kad pominjes ravnotezu…

    Dodji, i uveri se:
    http://igrarije.wordpress.com/2007/03/31/%d0%9e%d1%82%d0%bf%d0%b0%d0%b4-%d0%b8-%d0%b3%d1%80%d0%b0%d0%b4-waste-the-city/

    „Pravi zivot“ za mene je samo onaj u kojem od prirode uzimas samo ono sto ti je zaista potrebno i samo onoliko koliko ti je zaista potrebno i da joj isto tako dajes ono sto jjoj je potrebno i to koliko god mozes. Zar nije pravi zivot jedino onaj koji pociva na poverenju?

    Lep pozdrav,

    Kosta

  6. Mislila sam na ravnotežu koja se tiče čoveka, na unutrašnju ravnotežu. Danas ne bi opstao u divljini. Mislim da je suvišno o tome i da počinjem. S druge strane, potpuno gradski život uništava čoveka, kap po kap, iz dana u dan, dok na kraju čovek ne izgubi sebe, svoje nagone i zdravlje. Mislim da treba naći ravnotežu u pronalaženju sebe s jedne strane u gradu, a sa druge strane begom u prirodu. Kada već ne može potpuno prirodno, neka se prirodom obnavljamo. 😉

    Inače, mislim da niko ko živi u gradu ne daje prirodi onoliko koliko od nje uzima. Uzima od nje mnogo, mnogo više nego što joj daje. Koliko god se mi trudili da budemo skromni, prirodu skupo koštamo. Skoro sam radila jedan test na tu temu, zvao se Koliko Zemlja vam je potrebno za život? ili nešto slično. Za mene je rezultat bio poražavajuć. Ja od mesa jedem jedino ribu i piletinu, i to jednom nedeljno, potpuno sam ekološki tip, bacam svoje đubre i skupljam tuđe, ne pušim (ne pijem, ne drogiram se), automobilom se vozim samo kada moram, inače koristim bicikl i td… E, rezultat je za mene bio da bi mi bile potrebne dve i po Zemlje, podrazumevajući pod tim njene resurse. Šta je onda sa mnogima koji se ponašaju daleko gore, da ne kažem da nemaju svest o nekim stvarima?

  7. Uskoro resavam problem sa prevozom u Beogradu, guzvama, smogom, nekulturnim ljudima, komsilukom koji od drveta ispred zgrade je napravio bozicnu jelku sa smecem, bacajuci lepo kroz prozor, i svega onoga sto me jako nervira… odlazim iz Beograda u mirnije krajeve. Sad se neko pita da li u Srbiji postoji tako mesto? Naravno da postoji. Centralna Srbija je odlicna za zivot. Udaljen od grada svega par minuta (15 min) voznje, cist vazduh, kuca sa pogledom na grad koji u noci velicanstveno bljesti i naravno okruzen prirodom. To mi je jako nedostajalo svih ovih godina u Beogradu.

    Volim Beograd, ali u poslednje vreme poceo je da me gusi. A i ovako posao mogu da obavljam iz bilo kog mesta. Kada se uzelim Beograda lako mogu da dodjem. Sta je nasa zemlja kad je celu mozes preci od Horgosa do General Jankovica za dan uz visecasnovna odmaranja na par mesta. 🙂

    Procitao sam raspravu i mislim da „odrzivi razvoj“ nikako ne treba da bude iluzija, niti nemoguce ostvariti. A Plinije Stariji je jednom lepo rekao: svrha postojanja divljih životinja božanska – one čuvaju zemlju i štite je od nas samih.

  8. Odlično što si pronašao takvo mesto. Ja ne mogu da kažem da ne volim Beograd. Zapravo, emotivno sam vezana za neke njegove delove, a bez reka ne bih mogla. Dakle, postoji nekoliko vrlo važnih razloga koji me drže ovde. To nije posao, jer sa svojim poslom mogu da sedim i na krovu nekog salaša i da ga radim. Ili na nekom ostrvu. 😉

    Često i kada pomisliš na neko mirnije i finije mesto, bez svih onih detalja koji ti zagorčavaju život u gradu, setiš se da si i dalje u istoj zemlji, sa ljudima sličnog mentaliteta, u kome ima dosta i negativnih stvari.

    Ko zna, jednog dana… Treba tražiti mesto gde ćeš se osećati prijatno, gde ćeš imati svoj mir, ali i uslove za napredak. E, to je harmonija. 🙂

  9. Volim i ja Beograd, ali se nikad emotivno ne vezem za neki grad, iako sam u dosta gradova po Srbiji ziveo. A i u svakom gradu kada steknes prijatelje posle ti cool kada dodjes na par dana i vidis se sa njima.

    Sta znam, ja imam mogucnost da odem iz zemlje, ali ipak da budem iskren ni u svetu ne cvetaju bas ruze, i ne znam zasto ljudi misle da ce im zivot biti bolji. JEste da je standard bolji, ali ipak ne podrzavam to sto ljudi masovno zele iz zemlje, pa najbolje da zauvek odemo svi i da ne postojimo kao zemlja.
    Kada napokon udjemo u EU i Srbija stane na svoje noge i pocne da se pravilno razvija, bicemo ponosni sto zivimo ovde.

    Znam da je tesko narod priviknuti na kulturu, ali sve se moze kad se hoce. Neka svakog slucajnog prolaznika koji baci pikavac na drum kazne sa 500E, pa cu videti da li ce mu to isto pasti na pamet sledeci put. I tako za svaku nasu nekulturu. A tek o saobracaju i nepostovanju propisa ne zelim da pricam, jer mi jos uvek nismo uveli zakon koji bi to regulisao, a broj nastradalih se iz svake godine u godinu drasticno povecava. Dokle? Dok se neko ne seti da izglasa zakon koji ceka negde na necijem stolu. Strasno jeste, ali zato smo mi kao narod tu da to trazimo a ne da budemo samo marionete koje ce neko pomerati samo kad su izbori. I hvala Bogu sto je napokon stigla ta cutnja, vise su mi se smucili.

  10. Ja sam se odavno ogradila od svih mogućih političkih upliva u svoj život. TV nemamo, a nisam ga gledala ni nekoliko godina unazad, od kada sam počela da živim sama. Radio nam stalno ide u pozadini, ali uglavnom Virgin ili neki gde je samo muzika. U grad ne idem tako često. Novine ne čitam, osim onih onlajn, a i tu biram koji ću odeljak. Čisto da se informišem. E, jedino ne mogu da isključim sanduče za poštu. Tu sam naspemovana. :))

    Da, da, to je stara dobra priča o uslovljavanju. Baciš đubre, dobiješ packu, zacviliš i više ti ništa slično ne padne na pamet. Nažalost, kada nema svesti, strah je jedini način za dresiranje. Ali pošto funkcioniše u mnogim zemljama, ne znam zašto ne bi kod nas. Samo da vidimo još da li se nekima isplati da zakoni uopšte postoje…

    Za sada je Srbija moj izbor. Nisam ni u nekom periodu da mogu da premišljam i isprobavam. Mogla sam možda pre više godina, ali sve u svoje vreme. :)) Mentalitet je uglavnom ono što mi ovde najviše smeta. Sve ostalo se nekako i da rešiti… Ali kao što i sam vidiš, iz svega crpim ono što je najbolje. Sreća leži u tebi, ostalo su samo kulise. :))

  11. Повратни пинг: Kroz prozor GSP-a | Cvrkutanje

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *